Tema: Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna - Lektire

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

FJODOR MIHAJLOVI? DOSTOJEVSKI: ZLO?IN I KAZNA

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

FJODOR MIHAJLOVI? DOSTOJEVSKI: ZLO?IN I KAZNA

Bilješke o piscu:
Ro?en je 1821. g. u ku?i vojnog lije?nika. Završio je privatnu
moskovsku školu, a zatim se upisuje u inženjersku školu koja nije
odgovarala njegovim sklonostima za književnost. Uskoro završava
akademiju i po?inje se baviti pisanjem. ?ita razne zabranjene knjige
i kre?e se u socijalisti?ko-utopisti?kom krugu. Zbog toga je i skoro
pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir.
Nakon kazne vra?a se u Petrograd i bavi se književnoš?u.
Putovao je Europom i vra?a se u Rusiju s nadom za boljitak.
Borio se s boleš?u i materijalnim neprilikama. Poznajemo ga kao ruskog
realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana,
pripovjeda?a… Njegov psihološki roman je studiozno gra?en,
sadrži elemente kriminalisti?kog i bulevarskog romana,
a likovi su buntovnici, krš?ani, robijaši, prostitutke.

Mjesto radnje:
Rusija

Vrijeme radnje:
19. st. (radnja se doga?a u svega 9 dana)

Kratki sadržaj:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo,
Aljone Ivanove, lihvarice, ?ijim bi novcem usre?io ljude u svojoj okolini,
a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini.
U po?etku postoji unutrašnja borba izme?u jednostavnosti rješenja i
gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju
ga na zlo?in - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica
sama. Majka mu piše kako ?e bogato udati k?er da njemu pomogne.
On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu pri?u,
?injenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.
Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizavetu, a oplja?kani
novac skriva pod kamen. Vra?a se u sobicu i pada u groznicu, te se bori
sa savješ?u, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovi?em koji sve više steže
psihološki obru?. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir
na odsluženje kazne. Nakon svega vra?a se u život pun nade, koju skuplja
od evan?elja i Sonje.

Analiza likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže
poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otu?uje, postaje
zamišljen i op?enito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju
kako bi jedan život mogao spasiti tisu?e života bijede. Nakon ubojstva ga
hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja
Prostitutka ?istog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna krš?anka,
bez prigovora trpi o?ito još ve?u bijedu od Raskoljnikove.

Andrej
Nihilist (pravac u gr?koj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o
njihovom samom prihva?anju istine). To rezultira letargijom i nebrigom
za probleme okolnog svijeta - živo im se fu?ka za sve), kriti?ar društva,
prost ?ovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budu?nost i podržava
preljub.

O djelu:
U romanu “Zlo?in i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta
Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano
ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj ?in potrese pobjegne iz stana
ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku
moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, k?erkom pijanog
službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio.
Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog
rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.

U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove no?ne more.
Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio doga?aj koji ga
je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te
su more prouzro?ile da je duboko u sebi po?eo dvojiti u ispravnost djela
koje namjerava u?initi. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije
bila toliko mo?na da bi sprije?ila zlo?in. Raskoljnikov ne optužuje sebe
zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.

Za sve romane Dostojevskog je zna?ajno da obra?uju moralna
i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla,
što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog
junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, tako?er i ubojstvo. Junakovo ime je
simboli?no, a zna?i unutarnji raskol, duševno razdvojenu li?nost.

Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa
i putem snova.

Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom me?u osobama.
Dostojevskog u romanu zanima ?ovjekova unutrašnjost.
Doga?aje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno
izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe.
Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskih
osje?aja. Logika ih ne može nikako objasniti.”

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

FJODOR MIHAJLOVI? DOSTOJEVSKI: ZLO?IN I KAZNA

Kratki sadržaj:
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalisti?kih romana.
Naime, doga?a se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od po?etka znamo
tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku
i njenu sestru Lizavetu, pa nas po?inje zanimati da li ?e se i kako otkriti
ubojstvo koje je po?inio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije po?injeno iz
razloga banalnoga boga?enja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim
altruizmom – na taj na?in on ?e pomo?i cijelom društvu,
njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije obi?an
dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše,
i konstantnim razgovorima on pomalo steže obru? oko Raskoljnikova i
ovaj naposljetku popušta – priznaje zlo?in. Upravo to daje piscu priliku
da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže
mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire.
On si nakon zlo?ina postavlja mnoga eti?ka i moralna pitanja.
Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom
sviješ?u - mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je tako?er pobunjeni
plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zlo?in je zlo?in s
predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim ?inom potvrditi
ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj li?nosti kojoj je, upravo zbog te
njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših,
navodno humanih, ciljeva posluži zlo?inom. Ta njegova razmišljanja
dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa
Porfirijem Petrovi?em, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom – koja ga svojom smirenoš?u i krš?anskim podnošenjem
patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi
prema priznanju zlo?ina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom
i Raskoljnikovo smirenje u evan?elju - razrješuje mnoge idejne sukobe
koje je mladi intelektualac doživio.

Analiza likova:
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan ?ovjek koji suosje?a sa siromasima
i spreman im je pomo?i. Povu?en je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu
svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlo?in kao što je
ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život
mogao od bijede spasiti tisu?e života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik
protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se mu?i eti?kim i
moralnim pitanjima. Njegovi ?inovi nisu motivirani samo njegovim
shva?anjem etike ve? i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje
navodi ?ovjeka na zlo?in. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,
izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani
ljudi kojima je dopušteno da zbog op?eg dobra ?ine zlo?ine,
njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim
obru?em” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet
izme?u pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se.
U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi
pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji ?itaoca stalno tjeraju na
razmišljanje. Ve? u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je
on ?ovjek u raskolu izme?u svoje humane biti i surovosti traženja koju
pred njega postavlja životna stvarnost.

Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.

“To je bila si?ušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih o?ica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen duga?ki i tanki vrat, koji je li?io na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vru?ina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki ?as kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladi? omjerio nekim ?udnim pogledom, jer i u
njenim o?ima opet bljesnu ona pre?ašnja nepovjerljivost.”

Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i no? je radila, drhtala pred njom i ?ak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgov?i?em i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”

Marmeladov
?ovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao,
veoma voli i cijeni svoju obitelj.

“To je bio ?ovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
gra?e, s prosijedom kosom i velikom ?elom, sa podbuhlim, žutim i ?ak
zalenkastim licem od stalnog pijan?enja i s ote?enim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste o?ice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo ?udnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo ?ak
neko ushi?enje – ako ho?ete, osje?ao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakop?avao, o?evidno ne žele?i da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na ?inovni?ki na?in,
ali ve? poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, ?ekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto ?inovni?ki
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljaju?i poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”

Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i
sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna,
izmu?ena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je na?ela, voli jako svoju djecu,
ali kada umire od tuberkuloze kona?no nalazi svoj mir.

“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zape?enih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujedna?eno i isprekidano. O?i su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i uko?en. To suši?avo i uzbu?eno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svije?e koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofji?-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveu?ilištu,
voli Dunju, veoma pošten, spreman pomo?i u nevolji i uvijek daje sve od
sebe.

“To je bio neobi?no veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prili?no
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog ?ovjeka. Jedne no?i je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uop?e ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uop?e i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do o?aja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobi?nu studen.
Bio je neobi?no siromašan i potpuno sam se uzdržavao zara?uju?i novac
raznim poslovima. Jednu ?itavu zimu uop?e nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako ?ak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”

Petar Petrovi? Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogra?anin, priglup i
podmukao.

Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka ?ista srca. Puna je suosje?anja iako se i ona nalazi
u vrlo teškim prilikama. Vrši zlo?in na sebi da bi prehranila ma?ehinu
djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, ?ita Bibliju i vjeruje u Boga.
Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.

“?udno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i o?aja. I ona je bila u krpetinama; odje?a joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na uli?ni na?in, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobi?ajena u tom naro?itom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekora?i; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz ?etvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoli?nu
svilenu haljinu u boji sa duga?kim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakr?ila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban no?u, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširi? sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširi?a virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa uko?enih o?iju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prili?no lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim o?ima.”

Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i
poštena, voli majku i brata, požrtvovna.

“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobi?no stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila sli?na bratu, ali ona se mogla nazvati ?ak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-sme?u, nešto svjetliju nego u brata; o?i gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobi?no
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naro?itu karakteristi?nost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smjeh, veseo, mladala?ki i od sveg srca!”

Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može
se suo?iti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i kona?no smrt jedini izlaz.

“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala ve? ?etrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke pre?ašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mla?e nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sa?uvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i ?ist žar srca.
Uzgred ?emo re?i: o?uvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota ?ak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je ve? po?ela da sijedi i opada,
ve? odavno su se pojavile sitne bore oko o?iju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunje?kinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osje?ajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo ?emu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, ?ak i na ono što je proturje?ilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odre?ena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekora?i.”

Porfirije Petrovi?
Inteligentan ?ovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo
obi?ni policijski službenik.

“Porfirije Petrovi? je bio raskomo?en, u doma?em ogrta?u, u veoma
?istom rublju i izgaženim papu?ama. To je bio ?ovjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i ?ak s trbuš?i?em, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobi?no
ispup?eno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
pr?asta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prili?no živahno i ?ak
podsmješljivo. Ono i izgledalo ?ak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
o?iju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih o?iju nekako
je ?udno odudarao od ?itave njegove pojave, koja je u sebi imala ?ak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi ?ovjek na
prvi put mnogo od nje o?ekivati.”

Arkadije Ivanovi? Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan ?ovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima
dovoljnu savjest i pri kraju života ?ini dobra djela, Raskoljnikov je rekao
da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti
život.

“?itav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepaš?ivalo. To je bilo nekakvo ?udnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prili?no guste
plave kose. O?i je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
uko?en. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobi?no mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”

Rskoljnikov:"Zar za ovo samo sedam godina?"
Najljepša re?enica iskrenog pokajnika,koji pogled upire u nasvetiju ta?ku u svom životu,Sonju!