Tema: Ante Kovačić - U registraturi - Lektire

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

ANTE KOVA?I?: U REGISTRATURI

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

ANTE KOVA?I?: U REGISTRATURI

Bilješke o piscu:
Ante Kova?i? je romanopisac, novelist, pjesnik, feljtonist, polemi?ar,
pravaš i primjer tragi?ne sudbine hrvatskog pisca. Ro?en je u mjestu
Oplaznik, Hrvatsko zagorje, 6. VI. 1854. U borbi sa životnim neda?ama
i nerazumijevanjem okoline doživio je duševni slom. Umro je u ludnici u
Zagrebu, 10. XII. 1889. Nakon završene pu?ke škole koju je polazio u
Mariji Gorici, poha?a gimnaziju u Zagrebu. Kasnije nastavlja gimnaziju
kao sjemeništarac i nakon mature napušta »crnu školu« i upisuje u
Zagrebu studij prava. Istodobno studira, radi u odvjetni?kim pisarnicama,
bavi se književnim radom te aktivno sudjeluje u politi?kom studentskom
životu. Oduševljeni je pristaša Ante Star?evi?a i pravaške misli.
Nakon diplome radi u zagreba?kim i karlova?kim pisarnicama kao
odvjetni?ki pripravnik i intenzivno se posve?uje književnom stvaranju.
Nakon što doktorira uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini.
Književno je zapo?eo stvarati oko 1870. g. sastavljanjem umjetni?ki
neznatnijih pjesmotvora u kojima je tematizirao doga?aje iz hrvatske
narodne prošlosti (Car Bajazet, Hrvoje Hrvati?, Ana Cesargradska).
Prvih godina nastaju i pjesme osobne, uglavnom ljubavne naravi,
zapo?eo je pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i satirom
prikazivao suvremene nacionalne društvene i politi?ke prilike
(Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu i dr).
U zadnje se pjesni?ko djelo posebno uspješno uklopila travestija
Smrt babe ?engi?kinje, u kojoj je pravaški Kova?i? tematsko-stilskom
opstrukcijom uzvišenoga epa narodnjaka Ivana Mažurani?a
Smrt Smail-age ?engi?a napao i kritizirao politiku i ideologiju
Narodne stranke. Sasvim su protunarodnja?ki obojeni i Kova?i?evi
feljtoni Iz Bombaja, objavljeni u Slobodi, koji su uzrokom definitivnoga
prekida Kova?i?eve suradnje s narodnjakom Augustom Šenoom.
Šenoa je Kova?i?u u Vijencu tiskao prve radove i zapaženo je hvalio
njegov književni talent. Ni u svojoj pripovjednoj prozi Kova?i?
nije mogao bez politi?kih pogrdnih izraza i oštrih satiri?nih tonova.
U noveli Ljubljanska katastrofa, u kojoj opisuje tadašnje društvene
prilike u Sloveniji, daje oduška svojoj pravaškoj nesnošljivosti spram
nijemaca i istodobno se zauzima za slogu izme?u hrvata i slovenaca.
U noveli Ladanjska sekta prikazan je naivan i neuspio prodor darvinisti?ke
i socijaldemokratske misli u jedno zagorsko selo, a u noveli Seoski u?itelj
naslovni lik potpuno u pravaškome duhu napušta gradsku gimnaziju i
pou?avanje njema?kog jezika, kako bi se posvetio izobrazbi hrvatskog
seoskog puka i tako istinski pomogao svomu narodu.
Dok je u dimenzioniranju društvene zbilje svoga vremena
bio izraziti kriti?ar i satiri?ar, u strogome stilsko-formalnome i
tehni?ko-pripovjednome smislu Kova?i? je miješao romanti?arske i
realisti?ke elemente. To se osobito uo?ava u središnjem dijelu njegova
književnoga opusa - u romanima. Baruni?ina ljubav daleko je od zamisli
o realisti?nome djelu. To je tipski roman zbivanja sa trivijaliziranom
fabulom prepunom ljubavnih intriga. Iako su i u romanu Fiškal mnogi
prizori nastali na temelju tipi?nih romanti?arskih motiva (spletke, dvoboji,
trovanja, fatalne žene), socijalno-kriti?ki i satiri?ni tragovi u prikazu
aristokracije i gra?anstva u tadašnjoj Hrvatskoj jasno su vidljivi.
Roman je posvjedo?io prepoznatljiv razgovor Kova?i?eve pravaške satire
(groteskno-karikaturalni portreti te sklonost sarkazmu i crnomu humoru)
koja je razbijala šenoinsku tradiciju idili?noga prikaza kompaktne zbilje.
Star?evi?evu pravaštvu primjerena je iskazana nesnošljivost spram
nijemaca te protuilirska ideja. Vrhunac Kova?i?eve društvene kritike
i uzorni tekst pravaške i realisti?ke satire trebao je biti roman
Me?u žabari, kojega je tiskanje ve? nakon desetak nastavaka u listu
Balkan bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali
i oštro prosvjedovali protiv autora. Kova?i? je slikar hrvatskog
društvenoga, gospodarskoga i politi?koga života, žustar politi?ki i
književni polemi?ar, pisac bujne fantazije, realist, romantik, naturalist,
satirik i lirik. Portretist najzna?ajnijih likova u hrvatskoj književnosti
19. st. Središnje je djelo Kova?i?eve proze i njegova književnoga opusa
roman U registraturi. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realisti?kih
preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladi?a Ivice Ki?manovi?a koji sa
sela dolazi u grad na školovanje.

Vrsta djela:
Roman

Mjesto radnje:
Radnja se zbiva na relaciji selo - grad.

Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stolje?a.

Tema:
Razvitak, odgoj i sudbina mladi?a Ivice Ki?manovi?a koji sa sela dolazi u
grad na školovanje.

Problematika koja se obra?uje u djelu:
- Opis epizoda iz seoskog života.
- Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela.
- Monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše.
- Skokovita dinamika zbivanja i neo?ekivani doga?aji.
- Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije.
- Realno opisivanje zlo?ina koje ?ini Laura i njena družina.

Struktura djela:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojem je uklju?eno
mnoštvo likova iz razli?itih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna
analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjeg hrvatskog
društva.

Inspiracija iz sli?nog djela:
Opisivanje karakternih likova, promatranje ljudske duše i
objektivno opisivanje doga?aja u prirodi zbivanja ljudskih osje?aja.
Takvi pripovjeda?i doga?aja podsje?aju nas po stilu, na?inu uklju?ivanja
istražitelja i rasvjetljavanju doga?aja kako je opisivala Agatha Mary
Clarissa Christie u svojim djelima. Možda ima malo doticaja s na?elima
pisanja Rousseaua. Po na?inu opisivanja zbivanja može se usporediti sa
dramom Pravednik istaknutog hrvatskog književnika Mirka Boži?a.
Dramati?nim zbivanjima po?inju problemi od toga kako o?uvati moralni
integritet i ljudsko dostojanstvo u jednoj iznimnoj ljudskoj i društvenoj
situaciji kao što je rat, pa spoznaje okrutnosti, solidarnosti, ništavnosti i
bijede ?ovjeka, ali i njegove veli?ine. Stoga ta drama poprima univerzalne
dimenzije, aktualne u svim razdobljima, a ne samo u jednom specifi?nom
povijesnom trenutku.

Sadržaj:
Ivi?in otac Jožica Ki?manovi? zvani "zgubidan" vesela je ljudina,
selja?ki muzikaš na bajsu: "Niti jedna zabava u selu nije mogla biti
bez da zgubidan sa svojim muzikašima nije uveseljavao suseljane".
Bio je obljubljen svadbeni veseljak, ali je znao biti i kruta svadljivica i
jezi?ar poput kakove babe. Majka je bila tiha i radišna kao crv.
Živjeli su u selja?koj kolibi koja se sastojala od polovine ?etverouglaste
sobe s ogromnom pe?i na kojoj su svi zimi spavali, dok je druga polovina
iza pregrade služila za blago i ostalu sitnariju.

Jednoga dana «zgubidan» i prvi susjed mali «kanonik» gadno se
dograbiše. Otac, ?ovjek suh na duga?kim suhim tankim nogama,
pograbi se sa svojim susjedom «kanonikom» malenog, krupnog i
kratkog vrata i debele jake glave. U seoskoj kr?mi oni se izmiriše,
otac se smijao svome bijegu, a susjed «kanonik» kako ga je otac
opalio kol?inom.

Do?e jesen i do Ivi?inog odlaska u školu: «Sutra ga spremi, a ja ?u
ponijeti u?itelju bocu stare šljivovice, purana, a ti pripravi koju deseticu
jaja i koji sirac! Bit ?e mekša školnikova šiba, a i slova ?e biti podatnija!»
- re?e otac majci. Tako Ivica dobije po?etnicu i tablice, te je svakoga
dana s kriškom sira i nešto kruha u torbici išao u seosku pu?ku školu.
Iz ku?e maloga «kanonika» školu je polazio Miho, otresit jak dje?ak
i brat mu Pero, slabašno dijete. Ivica je dobro napredovao, bio je najbolji
u?enik, no nije dugo potrajalo i njegov se život potpuno izmijeni.

U velikom gradu službovao je o?ev daleki ro?ak Juri?, kojeg je valjalo
zvati «Gospodin kumordinator (sobar) Žorž pri ilustrisimusu» te ga je
otac zamolio da Ivicu primi k sebi, a kako je mali bistar mogao bi postati
gospodski sluga.

Isti dan kad je završavala školska godina, «kanonikov» Perica je umro i
bio je njegov sprovod. Ivi?in u?itelj je napisao nekoliko redaka i zatražio
od Ivice da održi posmrtni govor. Kako se njemu taj govor ?inio nepotpun,
Ivica je odlu?io još ponešto dodati. Gledaju?i u lijes govorio je dugo.
?itavim njegovim bi?em strujalo je nešto milo i kada je bio gotov opazi
svoje seljane gdje im se nadimlju grudi od silnoga pla?a. Svi su bili
iznena?eni, a u?itelj najradosniji i gospoda odlu?e da ?e maloga
preporu?iti illustrisimusu koji je poznati Mecena. I opet pu?e glas po
bregima, da ?e gospoda poslati Ivicu u veliki grad «da u?i za fiškali?a ili
suca».

I krene Ivica put velikoga grada na nauke. U domu svoga dobrotvora Ivica
upozna svoga dobrotvora ilustrisimusa: «No, vi ste dišli? Ovo je taj mali
dobrijan Jilirec? Prije svega budu dobar i pomaži Žoržu!» po?eo je mahati
rukama kao da tjera muhe, te oni odoše. «Zbogom sinko Ivice! Moli se
Bogu i budi dobar!» Dugo, dugo je Ivica uko?eno gledao za njime.
Lice mu je planulo i stade gorko jecati i plakati. I tako zapo?ne Ivi?ino
školovanje i odgoj u družinskoj sobi meceninoga dvora. Polazio je u školu,
ali nije bio svjestan je li dobar u?enik ili ne. U?itelji su prema njemu bili
hladni i nekako surovi. Kumordinar niti ga je pazio, niti ga je pitao da li
u?i, on nije nikada pitao za njega. Kumordinar Žorž obavijesti ?aka Ivicu
da uskoro dolazi prelijepa ne?akinja milostivog gospodina: «Ovakve djevojke
neima nijedna barunija, nijedna grofovija ovoga svijeta.»
Ve? sljede?eg dana Ivica upozna novu šti?enicu, ro?akinju staroga
mecene Lauru G. Bila je ona mlada i lijepa djevojka velikih plavih o?iju.
I kumordinar Žorž je hvalio Lauru, a Ivica je gorio od želje da je opet vidi.
Otada je Ivica po?eo živjeti novim životom.

Njegovi i Laurini domjenci bijahu rijetki, ali sve sla?i i iskreniji.
Oni su se priljubili jedno uz drugo. Je li to bilo prijateljsko bratstvo
i sestrinstvo ili je tinjala vatra dva srca djevojke i mladi?a.
Laura otkrije njemu svoje porijeklo, svoje teško djetinjstvo, kako je ostala
bez roditelja i svoj život u siromašnoj porodici Ferkonje, te njezin dolazak
u dvor milostivog gospodina mecene.

«Sve je mirno!» - šapne Ivica – «Lauro, ve? je gotovo godinu dana
kako se poznajemo, ali nikada ja ne bijah u tvojim odajama» - klikne
strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u ?itavom mu bi?u.
I tako je svršila dvadeseta godina njegove mladosti u domu milostivog
gospodina i op?ega dobrotvora i mecene. Odjednom u hodniku ispred
Laurinoga stana za?uju se koraci i kucanje na vratima. Mecena se hvataše
za glavu: «Nitkove, nezahvalni?e, da te za koji ?as ne vidim u svojem
domu!». «On je moj!» - klikne djevojka. «Ona je moja!» - povi?e Ivica.
Uskršnji su blagdani. Ivica je došao ku?i s kumordinarom Juri?em.
«Ah kako je milo i ugodno u našem br?anskom zelenilu. Svega se
sje?am, svaki grm, svako stabalce, svaku jarugu i u meni budi krasne
i slatke uspomene!» - govorio je Ivica majci. Od maloga «kanonika»
saznao je da mu se sin Miha – «dao u samostalnu trgovinu konjima i
marvom» - te kako ga je bogati trgovac Medoni? odveo u široki svijet
i kako ga nikada nema kod ku?e.

Lijepo, tiho i nešto hladno jutro osvanulo je na uskršnji dan.
Seljani se spremaju na misu. Nagrnuše sa svih okolnih brda prema crkvi
u selo. «Japa! Japa!» - pomoli svoju crnu glavu Miha iz otmjene seoske
kr?me. «A Miha!» «A što mi ga radiš ovdje pa na sam Uskrs?» - uspali
se mali «kanonik». «Na Uskrs da idem u židovsku kr?mu prije nego li u
crkvu! Ne daj Bože» - re?e «kanonik». U to zazvone crkvena zvona i svi
nagrnuše u crkvu. Sveti obred je po?eo. «Aleluja! Aleluja!» Narod se bije
u griješna prsa i šap?e molitve i uzdiše. Kada uzdigoše «Nebo» krenuše iz
crkve. Iz židovske kr?me iza?e Miha i stane u red do gospodara Medoni?a.
Miha je crnomanjast, nizak, zbit mladi? obu?en u «ma?arsko» odijelo u
koje «gvirahu» i muškarci i žene.

Puk se sakupio pred crkvom. Miha se stvori uz Medoni?evu Justu.
Bijaše ona ohola i naduta djevojka, svjesna da je bogata: «Nijesam
baš lijepa, ali ne treba da budem! Što trebam da sam lijepa, kada sam
bogata» - govorila je Justa prijateljicama.

Kada je završila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na ?elu im Jožica sa
svojim bajsom. Galama je postajala sve ja?a: «Igraj onu ma?arsku!»
- kriknu Miha i baci na Jozi?in bajs srebrenjak. A sada zaigraj Jožice onu
cigansku – lupi kumordinar šakom o stol, a o?i mu se zakrijesiše.
«Igraj oberštajersku!» - prodere se Miha.
«Hej, zgubidane! Onu furlansku da se sva zemlja potrese ispod nogu!»
- viknu «kanonik».
«Igrajte furlansku, ako su vam mile gusle!» – viknu Miha.
«Sviraj našu doma?u polku!» - sko?i kumordinar gurnuvši Mihu da mu
je okrugli klobu?i? odletio s glave. I u kr?mi nastade sveop?a tu?njava.
Kumordinar svjestan da drži «ogajtanjeno» ma?arsko Mihino odijelo,
silno povu?e i razdere ?itava le?a Mihinoga kaputa. Osjetivši to,
Miha udara šakom lijevo i desno i najlju?e o?epi svoga vlastitoga oca,
malog «kanonika», koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira,
ne mare?i mome ?e ogrebati nos, kome lice, kome oko.
I kada su pobjegli van iz gostionice, tek se onda razmahala prava
bitka. Strašna bitka zavrtjela je svoje krvavo kolo. ?itav sat je trajala
tu?njava. Bilo je krvavih glava i teško ranjenih, da im se ni broja nije
znalo.

I pro?e «Tri kralja» ili kako ih zovu «Mali Boži?». U trgovca Medoni?a
spremala se sjajna svadba. Sin maloga «kanonika» Miha ženi se sa
Justom, k?erkom bogatog trgovca konjima Medoni?a. Istina, djevojka je
starija od Mihe, ali: «Novac je ipak novac! Najve?i, najja?i i najsavršeniji
gospodin na svijetu!» - govorilo se po selu. Nikada ovaj kraj nije vidio
ovakovu svadbu. «Živjeli! Živjeli!» - stadoše se svatovi grliti s
mladencima, a muzikaši sviraju da sve frcaju iskre od struna i nagiblju
pehar s vincem, da sve ?uješ kako te?e i kloko?e niz groce u veselo srce.

Kada je mecena otjerao ?aka Ivicu, zavladao je grobni mir,
tuga i samo?a nekoliko dana. No, to ne potraje dugo i sve se
vrati u normalu nakon pomirbe mecene i ro?akinje mu Laure.
Otada je u dvorima mecene bilo sve po starome, a o onoj zgodi
s Ivicom nije se više govorilo.

Iznenada mecena oboli, a Laura je neprekidno bdjela nad bolesnikom.
Kada se kumordinator otišao odmoriti, Laura pograbi ljekarsku teku?inu,
izlije polovicu i brzo u nju usipa žu?kasti prašak, promiješa pred svije?om
i šapnu: «Danas treba da je kraj» - i dade starcu lijek. Bolesnika savlada
težak san, a onda se pojavi u?estalo glasno hroptanje, nakon ?ega se
bolesnik smiri. Svuda zavlada grobna tišina. Laura prisloni uho na prsa:
«Gotovo je! Tako je i pravo! Neka žive mladi koji su za svijet i za njegove
strasti i nevolje». Ispod jastuka mecenine glave uzme klju?eve i zapo?ne
otvarati mnoge pretince po odajama. O?i joj bljeskaše kao u tigra.

Po?ela je vaditi silan novac, a obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv
i grozan lik. Kada joj je kumordinar Žorž sav izbezumljen došao re?i da je
milostivi gospodin mrtav, ona se tobože zaprepasti. Nedugo zatim, vatra
se iz mecenine sobe po?ela širiti po cijelom dvorcu, a uzrok je bila svije?a
koju je Žorž nehotice srušio. Laura se odmah sna?e i natjera kumordinara
da joj pomogne iznijeti škrinju, kako ne bi ostala nakon nesre?e gola i
bosa. Žorž se po?ne prisje?ati da je on krivac ove vatre koja je nastala u
dvorcu. Ipak i Laura i kumordinar budu bogato nagra?eni iz ostavštine za
svoju vjernost i službovanje. Tko bi mogao posumnjati u zlo?in lijepe i
umiljate djevice Laure? Ona je još nekoliko dana glumila žalost i tugu.
U svojoj je škrinji me?u imetkom i blagom što ga je ugrabila pronašla
dokument iz kojega je saznala da je ona k?i mecene i njegovog teškog
grijeha iz mladosti s lijepom i gizdavom Dorom. Shvativši da je ubila
vlastitog oca, spali dokument i napusti grad: «Živjeti ?u, živjeti! A sve
ostalo do sada bijaše puki san!»

Protjerani ?ak Ivica vratio se ku?i. Tumarao je dane i ve?eri ne bi li
gdje sreo «kanonikovu k?er An?icu» - «Ah, što je to samnom? An?ice!»
– šaptaše osamljeni mladi?. Jednom vrativši se ku?i, na?e Lauru u svojoj
sobici: «A što ?eš za Boga ti u ovome jednolikom selja?kom domu, mila
moja?» Njezina ljepota, krijeposno i skromno držanje o?aralo je sav svijet.
Doskora se po?inju prenostiti glasovi, da je ona najbliža ro?akinja
pokojnog ilustrisimusa i da je baštinila silan imetak.
Nedugo zatim, iza Jožicine potleušice nikla je lijepa zidanica,
ure?ena gospodski, s visokim dimnjakom i sjajnim prozorima.
Kada pogledaš u o?i ti zabliješti sva ljepota zgrade, nevi?ene u tim
krajevima, a narod ju je prozvao «nova kapelica».

Poslije nekog vremena, udari puk u posve neke druge žice o njima
i njihovom životu – «pa što nas briga za puk i njegove glupe predrasude
i bajke» - re?e Laura. «Vjen?ajmo se! Ovakav divlji brak ne trpi crkva,
to je župnikova dužnost. Vjen?ajmo se!» - re?e Ivica. Bijaše to prva ve?er,
prva no? što se navukoše crni oblaci, tuga, sumnja i teške misli ovih
ljubavnika.

I ponovno Ivica ode na školovanje u veliki grad, a njegov dobrotvor
je sada bila Laura. Nakon odlaska Ivice, po?elo je ja?ati prijateljstvo
izme?u Laure, Juste i Mihe. Kada je Justa pod ?udnim okolnostima umrla,
napusti Laura «kapelicu» i nastani se kod Mihe, a na brdu muzikaša Jožice
ostane samo «kapelica» u koju nitko nije ulazio, jer su je smatrali
prokletinjom.

Kako se Ivica dugo nije javljao, ode muzikaš Jožica da potraži svog sina
u gradu. Ondje prona?e bivšeg kumordinatora i sazna da je oženjen i da
ima kr?mu, te da je Ivica kod njih na stanu i hrani.

Mali «kanonik» otu?io se od svoga sina Mihe, a muzikaš Jožica opet je
svirao po svadbama. Odjednom pu?e glas da se Miha i njegova ljubavnica
Laura sele daleko u tu?i grad, a svoje gospodarstvo ostavljaju malom
«kanoniku». Laura i Miha nastaniše se u dvorcu izvan ove?ega grada.
On se i nadalje bavio trgovinom i tu upozna ?udnovatog druga i oni se
zavolješe kao bra?a: «Taj svat bijaše ?orav na jedno oko, s brkovima i
bradom, a tijelom je bio pravi atleta. Njegove šale i dosjetljivost
zavedu trgovca Mihu, pa on bez svoga novoga prijatelja ne može živjeti.
Laura prepozna ?oravca Ferkonju: «Po ?itavom svijetu sam te tražio i
na?oh te. Ili ?eš biti opet moja ili ?emo obadvoje propasti i završiti!»
A Miha je želio da se vjen?aju i vrate ku?i u drevni Madoni?ev dom.
«Miho moj! Ja ne držim do popovskoga blagoslova i ja se nikada ne?u
ni sa kim vjen?ati!» Mihu ve? osam dana razapinje napitak što ga je
pripremila Laura, ali ga shrvati nikako ne može. U mrklom mraku dvije
se sjene dogovaraju i šuljaju u sobu bolesnika da ostvare svoj strašni
naum, da ubiju Mihu. Još bijaše no?, kiša je lijevala kao iz kabla,
a usopljeni konji stadoše. Iz dvorca s teškom mukom iznesoše nekakav
duga?ki omot i položiše ga oprezno u kola. Nosili su i druge teške stvari,
osobito teške kov?ege. Konji opet odjuriše i zamalo ostaviše dvorac,
da se više nikada u njega ne vrate. «Ve? dvije godine nas gone poput
divlje zvjeradi, a mi još skupismo razbojni?ku ?etu, po?inismo grdosiju
novih zlo?ina – a tvoje ime harambaše Lare, strah je i trepet u ?itavoj
zemlji» - govorio je Ferkonja. «Lauro, ?im iskopamo blago i novac,
da ostavimo razbojni?ki život i da po?nemo pošteno živjeti!»

I prispješe do neke pukotine, teškom mukom odvale kamenu plo?u i
puze?i do?u u silne prostorije. «Zapali zublju!» - zapovijedi ženski glas.
Za kratko vrijeme svijetlo zublje obasja veli?anstveni hram podzemnog
svijeta. Muškarac pomakne dvije teške plo?e i stade vu?i iz jame kov?eg
za kov?egom. No ostadoše još nekoliko vre?a, pa kako Frekonja nije htio
i?i po njih, to se Laura stade šuljati u jamu do svoga druga. Do ponora je
ostalo još par stepenica i ona se stane spuštati. Glava od Ferkonje sezala
je baš do nogu Laurinih. I u isti tren stvori odluku, te ga gurne u ponor.
Muškara?ki glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor.
Nešto teško palo je negdje duboko i isto tako daleko. «I tebe se riješih,
sretno!» - ciknu ženski glas. «Pravo si imao! Svega je dosta, a Laura ?e
sada potražiti pošten, ugodan život, pa bilo to i u tu?em carstvu.
Još nije svemu kraj!»

?ak Ivica žurio je na sastanak k «Crnom orlu» ne znaju?i da ga je to
pozvala Laura: «Oh ?isti, dragi, slatki moj mladi?u» - pade mu pred noge.
«Oprosti, Ivice moj! Pomiluj! Sve što uradih, ?inila sam samo za tebe!
Sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve! Sve je to za našu ljubav,
za naš mir!» - govorila je Laura.

«Pusti me grozna ženo! Pusti! Mene druga iš?ekuje. Kojim pravom me
miješaš u tminu tvojih grijeha, opa?ina, užasa?» - trgne se Ivica i izleti
napolje.

«Nikada nijedna druga ne?e biti tvoja, ni ti njezin! Nosi se okrutni?e!»
I pu?e glas s bregova maloga «kanonika» i muzikaša Jožice, da je
muzikašev sin ve? drugi puta navješten s k?erju maloga «kanonika».

Ivica ne dovrši nauke, nego se zaposli kao niži ?inovnik službe, te navijesti
An?ici da ?e se vjen?ati u domu u svojim brdima. Ivi?ina svadba slavila se
zajedni?ki u Laurinoj «kapelici» i za taj dan je preudesiše i oživješe novim
životom. Mali «kanonik» i «zgubidan» Jožica predstavljahu doma?ine,
ali badava bijahu nekako zamišljeni. Ni svadba nije takla baš najveselije,
kao da mladenci nisu njihovi.

I kada je svatovski starješina ustao, da koju kaže slavnoj svadbenoj sviti,
vani sijevnuše i zagrmiše puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kao
da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice i zaigraše no?no kolo.
U tren oka prsnuli su prozori na kapelici i užasna lica pokažu se na
prozorima. «Što blejite u nas? Do?osmo po mladenku? Nju nam predajte,
pa se ne?e proliti ni kap krvi! – viknu harambaša.
«Nikada! Nikada!»

U taj ?as grunuše puške i kubure, te zasjaše noževi. Sve se uskomeša.
Nastade pla?, jauk i zapomaganje kao u paklu. Vrisnu ženski glas.
Razbojnici ostaviše bojište, sko?e na konje, a najgorostasniji baci
nevjestu na svoga konja i svi odjuriše.

«Krvava svadba» završila je zaista u krvlju i u ljudskim žrtvama.
Muzikaš Jožica i mali «Kanonik» izdahnuše na mjestu. Ivi?ina mati bila
je smrtno ranjena, te je umrla istoga jutra. Od gostiju nije bilo nikoga tko
nije zadobio neke ozlijede. Mladoženju Ivicu pogodilo je tane u rame i
prenesoše ga u staru muzikaševu potleušicu.

Tre?eg dana prona?oše mladenku An?icu mrtvu pod hrastom osaka?enu.
To bijaše djelo harambašice Lare. Za veliku nagradu izdaše je njezini
harambaše pa je uhvatiše i osudiše na smrt strijeljanjem.

Ivica Ki?manovi? vukao se po nižim službicama. Samotan, mrk, strog
i ozbiljan, svakome bijaše tu?i kao i on drugima. Prošle su mnoge godine
i do njega do?e spis o hajdu?ici Lari. Ostavio je on drugi posao i ?itao i
prou?avao dan i no? taj kobni spis. Po?eo se povla?iti po kr?mama.
Postao je naprasit, surov i nesnošljiv prema drugima.

U cijeloj zgradi ostao je registrator sam, ?ekao je da padne no?.
Zaklju?a vrata i stane polijevati zapaljivom teku?inom po knjigama
i spisu hajdu?ice Lare i svog životopisa, te napokon i po samom sebi.
Bjesno?a i ludilo raspiri mu ?itavo bi?e. I upali lu?, baci je u teku?inu
i sve po?ne buktati u strašni oganj koji zahvati svu registraturu.
Spasilo se nije ništa. Iz zgarišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu
materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage utvrdilo se da je to izgorjelo
ljudsko truplo Ivice Ki?manovi?a.

Analiza likova:
Ivica Ki?manovi?
Mladi? sa sela, finih crta lica, tamnih o?iju, kestenjaste kose, visok i vitak.
Susjed kanonik mu je dao nadimak Zgubidanovi?. Roditelji ga poslali u
varoš u gospodsku ku?u na visoke škole da u?i za plebanuša, fiškališa ili
suca i da svakako postane gospodin.

Jožica Ki?manovi?
Ivi?in otac kojega nazivahu veselim Jožicom Ki?manovi?em s nadimkom
"zgubidan". Nije poznavao ni pedagogi?ko-didakti?kih teorija ni prakse.
Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u ?itanje
ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pro?itati nikakve moderne pedagoge.
Vesela ljudina, selja?ki muzikaš na takozvanom "bajsu".
Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem
susjedstvu i jezi?av poput kakove babe.

Kumordinar Žorž
Sluga kod ilustrisimusa.

Petar
Bijaše visoka, ple?ata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka,
duge nebrižno po?ešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave
i malih zategnutih brkova.

Helena
Krupna djevojka, srednjeg stasa, grudi i ramena upravo atletskih,
lica okrugla, a nosi?a vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni ?ar
njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš i uživanje...

An?ica
Nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine,
himbe i neke razbludne previjanosti. Iz njezinih najfinije zašiljenih
usnih kutova i vragoljastih o?iju, štono se neprestance krijese poput
varnica, odiše iskustvo, apodikti?no samopouzdanje i drzovita smjelost
do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu.

Laura
Bujna gospodi?na sa rajskim i požudnim osmijehom, a u crnim o?ima
plamti joj strast i hladno?a. Ona je neopisivo umiljata sa ljutitim prezirom,
an?eoskom dobrotom i zmijskom zlobom. Nježna osoba izigranih osje?aja
i nesretne ljubavi. Ona je tipi?an primjer jednog upropaštenog nesretnog
života, propala li?nost, sklona samouništenju.

Ljubavni trokuti:
Vrlo zna?ajnu ulogu u romanu imaju ljubavni trokuti.
Oni su i uzrok ve?ini nemoralnih, ružnih radnji:

1. Ivica – Laura – Mecena. Ivici je ovaj ljubavni trokut uzrokovao
prootjerivanje iz Mecenina doma.
2. U tre?em djelu romana Laura – Miho – Justa, a nakon Justine smrti,
koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut.
3. Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se trokut raspli?e tako da Laura i
Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.
4. Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljuju?i se
za An?icu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana
Laura – Ivica – An?ica.

Dojam o djelu:
Djelo mi se svidjelo upravo zbog svojeg interesantnog sadržaja.
Najviše me fascinira lik Laure jer ?ovjek u stvari ne može ni zamisliti
takvu žensku osobu koja ?e ubiti bilo koga samo da bi se dokopala
bogatstva i novaca. U romanu mi se ne svi?a Kova?i?ev na?in pisanja
kojim prekida glavnu radnju ubacuju?i opise života nekih likova koji nisu
toliko bitni. Stoga roman barem meni djeluje poprili?no zbrkano i u njemu
je teško povezati radnju. Posebno me je za?udilo što Kova?i? na kraju
romana koristi sadisti?ke elemente kako bi prikazao Laurinu okrutnost
prema Anici.