Tema: Albert Camus - Stranac - Lektire

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

ALBERT CAMUS: STRANAC

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

ALBERT CAMUS: STRANAC

Bilješke o piscu:
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramati?ar i
esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni
urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posve?uje se isklju?ivo književnosti.
Poginuo u automobilskoj nesre?i. ?itav Camusov opus temelji se na ideji
apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa mu?i pitanje: kako pomiriti
?ovjekovu ?ežnju za vje?noš?u i efemernost njegove egzistencije?
Pokušavaju?i riješiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu,
koji životu daje sadržaj i veli?inu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja
stvarala?ki akt koji tu apsurdnost pori?e (“stvarati zna?i dvaput živjeti”).
Camus isti?e poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je
izgubila dodir s prirodom, sa ?isto?om krajolika; umorna i neuroti?na,
ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost ve?eri. Modernog ?ovjeka
naziva hladnim, cini?nim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice
evocira primjer stare Gr?ke, koja je “u svemu znala na?i pravu mjeru”.
Ateist s dušom krš?anina. Camus želi da se spase moralne i duhovne
vrijednosti ?ovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u
apsurdnosti života.

Književna vrsta:
Moderni roman lika

Mjesto radnje:
Alžir

Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela:
- I dio – 6 poglavlja
- II dio – 5 poglavlja

Kratki sadržaj:
Radnja romana doga?a se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik
Mersault, mladi? s banalnim životom bezbroja malih, bezna?ajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, zapo?inje jednostavnom konstatacijom:
“Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne re?enice u romanu svi
doga?aji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta bezna?ajna svakodnevnost i ispunila prvi
dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop
majke, mir koji u njemu u?estvuje, produžuje se do posljednjeg retka
knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s
njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u
dan na isti na?in. Jedan doga?aj odjednom unosi promjenu u taj život.
Za uobi?ajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama,
dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov
prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao
Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i ?inilo se
da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog
Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih doga?aja osim
ispitivanja i su?enja, on sadrži osje?anja i misli Camusova junaka,
koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne
može prona?i nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju
je osu?en prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon,
sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti.
Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnoš?u o?ito
je užasavanje koje ?ovjek pokazuje pred otkri?em besmislenosti,
apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona
nije ni u ?emu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona
apsolutni kraj.

Analiza likova:
Mersault
Sitni bankovni ?inovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje
drugima pravo da rade što žele. Otu?io se od majke. Nakon maj?ine
sahrane zapo?inje vezu s Marijom. Ona ho?e da se oni vjen?aju no njemu
je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno.
Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu
sude za to ubojstvo. Na su?enju je nezainteresiran, kao da se to njega ne
ti?e.

Otu?enje – alijenacija od majke:

“Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uop?e
posje?ivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne
govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem
kartu i putujem dva sata.”

Besmislenost:

“Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno ho?u li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života,
jer ?e, naravno, u oba slu?aja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti
i to na tisu?e godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga...”

Cinizam (nakon maj?ine smrti):

“... uostalom, nisam se imao zbog ?ega ispri?ati. Zapravo je trebalo da mi
on izrazi su?ut. Vjerojatno ?e to u?initi prekosutra, kada budem u crnini.
Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ?e to nešto
svršeno i sve ?e poprimiti službeniji izraz.”

Raymond Sintes
Onizak, ple?at, ima boksa?ki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj.
Uvijek je besprijekorno obu?en. Živio je u stanu s jednom sobom i
kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je
varala. Mersault je pristao svjedo?iti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.
Potukao se je sa njezinim bratom.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeli?ara koji je imao neku
kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao
crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa
izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio.
On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utu?en i sve je pretražio da bi
ga našao.

Marija
Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu.
Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati
za njega, ali njemu je svejedno. Posje?uje ga u zatvoru i raspla?e
se na su?enju.

Perez
Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hla?e padale
u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za
njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prili?no
nježne kose virile su ?udne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena
kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova žena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

ALBERT CAMUS: STRANAC

Bilješke o piscu:
Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramati?ar i esejist,
ro?en u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao ve? formiran filozof i književnik u
Francusku, gdje se priklju?uje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se
angažira u nizu društvenih i politi?kih pitanja. Stradao je u naponu
stvaranja kao žrtva automobilske nesre?e. Književni rad mu je usko vezan
s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda»
- U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu
- Djela koja nastaju odišu osje?ajem bespomo?nosti
- Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zlo?ini, smrt)
- ?ovjek je bespomo?an, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino
ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda),
i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g.
- roman «Stranac» 1942. g.
- drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune»
- Raskid s egzistencijalizmom
- Smiso ?ovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv
životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti
- Djela koja tada nastaju su:
- filozofski esej «Pobunjeni ?ovjek» 1951. g.
- romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g.
- drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva
nagra?en Nobelovom nagradom za književnst.

O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoli?an i besmislen život
mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do iš?ekivanja vlastite smrti na koju je osu?en zato što je
bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s
njegovim prijateljima.

Svi ti doga?aji ispri?ani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,
koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnoš?u govori o
proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i
kratkim re?enicama.

Prema romanu «Stranac» 1967. godine snimljen je istoimeni film.
Camusov Stranac jest roman s poprili?no uskom usmjerenoš?u,
jednostavan je u svijetu punom nedoku?ivosti i ravnodušnosti,
doga?aji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,
kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo
u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode,
osje?aje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim
razmišljanjem u tim trenicima.

Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne
govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima,
ve? govori o ne?em posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama
i nezgodama jednog mladi?a, Mersaulta.

Analiza glavnih likova:
Mersault
Nakon u jednom dahu pro?itanog romana za Mersaulta želim re?i samo
jedno: «Stvarno ?udna biljka!»

U dosada pro?itanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti
konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, što zna?i da
su se barem donekle sukobljavali sa društvom ?ine?i odre?ene stvari,
za razliku od Mersaulta koji ne ?ini apsolutno ništa.

Njegova apsolutna pasivnost ?ak me je u odre?enim dijelovima romana i
zbunjivala, jer ja imam namjeru dok ?itam roman ili bilo koje drugo djelo
razumijeti postupke i razmišljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to
dopustio tek u odre?enim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog
života, te op?eljudskog postojanja.

Smrt Mersaultove majke
Uobi?ajeno je ukoliko nekome netko umre, posebice ako je rije? o
majci, da je vidljiv osje?aj tuge i žalosti u o?ima. Za Mersaulta je vijest o
smrti nešto je normalno, kao da je u novinama pro?itao da se to desilo
nekom tre?em, a ne njemu.

«Majka mi je danas umrla. A možda i ju?e, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.'
Me?utim, to ništa ne zna?i. Možda je to bilo i ju?e.»

Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodušnost.
U po?etku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano šokom nakon
saznanja za doga?aj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao
nikakve osje?aje, a i kasnije, u nastavku doga?anja, shvatila sam da on ni
prema ?emu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.
Primjer: kad se vra?a na posao i komentira protekle doga?aje:

«Mislio sam da je prošla još jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da ?u se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, ništa nije izmenilo.»

On je u stvari jedva ?ekao da se sve ovo rješi, da može dalje nastaviti
živjeti kako je i obi?avao u monotoniji vlastite svakidašnjice.
Naj?udnije mi je djelovala ova re?enica:

«Nije moja krivica.»

Tom re?enicom se pokušao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo
sa posla radi sahrane majke – pa nitko ga ni za šta nije okrivio da bi on
morao ovako reagirati.

Na samoj sahrani on se ponaša ponovno neuobi?ajno; pije bijelu kavu,
puši, i kao kruna svemu tome – sljede?eg dana odlazi u kino sa
prijateljicom Marijom gledati komediju.

Život i postojanje
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodušan po pitanju postojanja,
djelovanja, te života op?enito.

Cijeli život on ide linijom manjeg odbora (kao da ga je današnja mladež
savjetovala kako da kora?a životom), a njegovi pogledi dolaze do izražaja
kad biva optužen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu
fizi?ku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvši ga javnom ruglu.

On ne žali ni zbog ?ega, niti zbog maj?ine smrti, niti zbog zlo?ina koji je
po?inio, što jednostavno zbunjuje i plaši društvo.

Nema ni trunke kajanja kao da želi dati doznanja da ga osude na što višu
kaznu.

Ljude zapravo zbunjuje to što on niti pred likom Krista ne osje?a nikakav
stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav život poslije smrti.

Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, još samo jedan u nizu
apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim o?ima.

Mersaultova razmišljanja o životu i ljudskom bivstvovanju najviše dolaze
na vidjelo kada odbija ispovjednika, i na kraju ga ipak primi ali s velikim
negodovanjem.
Za Mersaulta je postojanje stvar ?iste sudbine, a sudbina je jedino u što je
on još vjerovao. Smatra da nije važno da li si dobar ili loš, pošten ili
nepošten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i
surova smrt.

«Ali svi ljudi znaju da ne vredi živeti. O?igledno je da, kad do?e smrtni
?as, nije važno kako se i kada umire.»

Smrt je jedina stvar u Mersaultovu životu koja nije besmislena i jedina
ona ima smisao da uništi jednoli?nost ljudskog života i postojanja.

Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi
osu?uju. Oni si jednostavno ne mogu predo?iti da netko nema osje?aja
ni za što i to ih jednostavno zastrašuje. Društvo ga osu?uje na smrt
ponajviše zato što se ne kaje.

Za mene on nije niti negativac, a još manje tragi?an lik;
po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni
životi prepuni tuge, žalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.

Prirode
Mersault je jedino uživao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao
opustiti, odmarati i prepustiti užicima.

«Osje?ao sam se skoro izgubljen izme?u plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane no?i – mutio mi je pogled i misli.»

Zapravo kad razmišljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do
zaklju?ka da on jedino u prirodi, to?nije suncu i nebu, pronalazi sklad
i neku vrstu ideala jer se ?esto opisuju?i svoja razmišljanja zaustavlja
promatraju?i sunce i plavetnilo neba.

«Na nebu je sunce ve? uveliko sjalo. Po?elo je da pritiskuje zemlju,
vru?ina je naglo rasla...»

Pisac tako?er prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio odre?eni
ugo?aj – vru?ina i užareno sunce.

Simbolika plavog neba:
- Kao što sam ve? navela ono je jedini ideal u Mersaultovu životu
- Jedino nebo ima mo? da utje?e na njega
- Imam osje?aj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima
još jedino i držalo na životu

Nakon što je osu?en na smrt jedino za ?im žali su slike prirode:

«Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od
sunca, napora, pla?a žena i da prona?em hlad i mir.»

Sklad koji pronalazi u prirodi pokušava prenijeti u vlastiti život i to je
razlog zbog kojeg ga ljudi smatraju stranim i nestvarnim.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeli?ara koji je imao neku
kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama.

«Penju?i se mra?nim stepenicama, sudario sam se sa starim Salamanom,
susjedom iz hodnika. Bio je sa svojim psom. Ve? deset godina vi?aju ih
zajedno. Prepeli?ar je imao neku kožnu bolest, mislim neko zapaljenje,
od koga mu je opala sva dlaka i od kojeg je dobio pjege i sme?e kraste.
Žive?i tako s njim, obojica sami u jednoj sobici, stari Salaman bio mu je
najzad potpuno sli?an. I on je imao crvenkaste kraste na licu i žu?kaste i
prore?ene dlake. A i sam pas bio je povijen kao i njegov gospodar, imao
isturenu njušku i izdužen vrat. Izgledalo je kao da su iste rase, mada su
jedan drugog mrzili.»

Poistovje?uju?i ?ovjeka i psa, Camus u ovom citatu kritizira obi?ne ljude
koji kroz život idu ?etveronoške kao kakvi «šugavi» psi, ?ekaju?i smrtni
trenutak koji ?e ih osloboditi boli i patnje koju im je život dodijelio.

Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio i tukao psa,
ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utu?en i
sve je pretražio da bi ga našao. Ovaj lik je jednostavno dokaz one stare
poslovice: «Pas je ?ovjekov najbolji prijatelj!»

Raymond Sintes
Onizak ?ovjek, veoma razvratan i «prijatelj» Mersaulta, te njegov susjed.

«Upravo u tom trenutku u?e moj drugi susjed iz hodnika. U ovom kraju
grada govorilo se da živi od žena. Kad bi ga neko upitao šta je po
zanimanju, odgovarao bi da je 'magacioner'. Nitko ga nije volio.
Sa mnom ?esto porazgovara i katkad provede po neki ?asak kod
mene, jer ga ja slušam. Smatram da je ono što kaže zanimljivo.
Nemam, uostalom, nikakvog razloga da s njim ne razgovaram.»

Raymond je pak slika radni?kog društva onog doba, on je zapravo
boem u ovom romanu – uživa u životu i ima veoma neobi?an odnos
prema ženama – on smije njih varati, ali one ne smiju ni u kom slu?aju
njega varati.

On je bio Mersaultov tzv. prijatelj jer Mersault, kako nije imao mišljenja o
svemu što se doga?alo oko njega, tako nije imao niti mišljenje o
prijateljstvu. Raymond je odre?ivao i Mersaultov odnos prema ženama
posebice onaj prema Mariji.

Marie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i
njegova ljubavnica.

«U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme priželjkivao.»

To je žena prema kojoj nije osje?ao ništa drugo doli same seksualne
privla?nosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao
ili je se prisje?ao.

«Mnogo sam je želio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kožne sandale. Nazirale su se njene ?vrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsje?alo je na cvijet.»

Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u
trenutku kad ona predloži da se vjen?aju.

«Te ve?eri Marija do?e po mene i upita me da li bih se s njom oženio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to u?initi ako ona to
želi.Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to
ve? jednom u?inio, da to ništa ne zna?i, ali da sam siguran da je ne
volim.»

On ju ?ak nije nikada niti barem malo volio, a još manje toliko da se
vjen?a s njom.

Kroz ovo se samo još jednom potvr?uje Mersaultova ravnodušnost,
ali u ovom konkretnom slu?aju, ravnodušnost prema ljubavi kako kroz
ovaj citat, tako i kroz njegovo razmišljanje o Mariji kad završi u zatvoru:

«Te ve?eri sam razmišljao i sam sebi rekao da se možda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osu?enog. Došao sam i na ovu pomisao da
se možda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodušan sje?aju?i se Marije.
Mrtva me više nije interesovala.»

Sporedni likovi:
Perez
prijatelj Mersaultove majke, veoma je iznena?en Mersaultovim
ponašanjem na pogrebu.

Emanuel
Nadstojnik i upravitelj doma za starce u Alžiru.

Celest
Tako?er još jedan od stanara zgrade u kojoj je živio Mersault te još neki
manje važni likovi kao Mason i njegova žena, policajci itd.

Dojam o djelu:
“Stranac” sadrži pri?u o ?ovjeku koji se našao u situaciji zlo?inca i
osu?enika na smrt, a da ništa od toga ne shva?a. Odnosno, on je
izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno
dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život i
svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izme?u iracionalnosti i
nostalgije za smislom i skladom”. Me?utim, mi ipak živimo, mislimo da
postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio
iskoristiti što je veoma ?udno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se
Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava op?u zajedni?ku
situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na doga?aje obasjava
svakog od nas pojedina?no.

Kao i sre?a život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni,
a tako ?esto nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu,
ali istinitu sliku o ?ovjekovom položaju u svijetu.