Tema: Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera - Lektire

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Bilješke o piscu:
Rodio se 28. kolovoza 1749. godine u Frankufurtu na rijeci Maini.
Potekao je iz ugledne i imu?ne gra?anske obitelji. Pjesni?ke prvijence
objavljuje u Leipzigu, gdje studira pravo. Pla?a danak pomodnom
klasicizmu u duhu rokokoa. To je izme?u šesnaeste i sedamnaeste godine
života, kad se vra?a ku?i "slomljenih krila". "Patnje mladog Werthera"
u?init ?e ga najpoznatijim i najslavnijim njema?kim autorom.
Prvi njema?ki pisac koji postiže svjetsko zna?enje.
Najzna?ajnija djela su mu: Faust, Herman i Doroteja, Reineke Fuchs i dr.
Umro je 22. ožujka 1832.

Likovi:
Lotta, Albert, Werther

Kratki sadržaj:
Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradi? kamo ga je poslala majka da
ras?isti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala što
se prire?uje u okolici upoznaje Lottu, k?erku upravno-sudskog ?inovnika
koji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim
držanjem i plemenitim osje?ajima, a iako zna da je ona zaru?ena s
Albertom on se u nju zaljubljuje. Primjetivši da mlada djevojka nije prema
njemu ravnodušna Werther je sretan i blažen. Kako se Lotta vlada
nadasve korektno ne zaboravljaju?i ni na ?as odsutnog zaru?nika,
Werther je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s
putovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode
sretne dane uživaju?i u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama
gradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve ja?a,
dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladi? napokon donosi odluku da
ode, kako ne bi narušio sklad koji vlada izme?u zaru?nika. Žele?i se
zaposliti da ne bi mislio na Lottu, mladi? se dade nagovoriti da primi
mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije
birokrat nego pjesni?ka duša. Kako njegov gospodar voli sitni?avo
zabadati, Werther gubi volju za službu koja ga nikad nije privla?ila.
Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja i
daje mladi?u o?inske savjete kako se u budu?e ima vladati.
Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ?e na
ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loš
?ovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romanti?ni mladi? teško
podnosi i doskona napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u
tom poslu na?e zadovoljstvo poja?ava potisnute osje?aje prema Lotti,
koja se udala za Alberta. Ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi,
Werther se vra?a u gradi? gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje
neizdrživo. Albert s kojim se neko? dobro slagao sada mu je omrznuo,
a sve mu se ?ini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila.
U drugu ruku Wertherova ekscentri?nost vrije?a trijeznog Alberta koji
mutno naslu?uje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je
dugo zavaravala samu sebe, po?inje uvi?ati da njezini osje?aji nisu
bezazleni. Izme?u Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i
Lotta bi se htjela izvu?i iz te situacije, ali ni sama nezna kako. Da bi
sprije?ila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu nare?uje da par dana
izostane, a Werther kojeg ve? duže vrijeme salije?u misli o samoubojstvu
sada izvršava posljednje pripreme. Vra?a se još jednom Lotti, pada joj oko
vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenuta?nog zanosa
Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti.
Werther odlazi ku?i sav rastresen. Poru?ivši Albertu da mu posudi pištolje
jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je
sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši se
re?i Albertu što se dogodilo Lotta je bespomo?na, a Werther se iste no?i
ubija Albrtovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva op?u su?ut:
Lottin otac i njegova djeca okupiše se oko umiru?eg Werthera koji prije
smrti ne dolazi k svijesti. Albert je o?ajan, a Lotta samo što nije skapavala
od žalosti. Pošto je umro, Werther je pokopan na kraju groblja izme?u
dvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji po?inak ispratila
ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a sve?enika nije bilo.

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo do?aravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema k?eri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zaru?nika.

Romanti?arska obilježja u djelu:
- U ve?ini slu?ajeva osje?aji prevladavaju razumom.
- Plemi?i i gra?ani su u djelu izmiješani iako nisu izjedna?eni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
pri?a o svojim osje?ajima i duševnom stanju nego o doga?ajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra juna?kim djelom, a da je djelo
klasicisti?ko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasi?ni oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(elipti?ni stil, inverzija).

Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na maj?in nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje po?inju tek kada dolazi
Albert i tek tada uvi?a kako je njegova ljubav nemogu?a, iako je i prije
znao da je Lotte zaru?ena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.

«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki gra?anin, kojemu je dobro, umije svoj vrti? dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmi?e svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je ?ovjek. Zatim pak, ma koliko sku?en
bio, u srcu uvijek održava sladak osje?aj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad ho?e.»

Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobo?enje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uop?e ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da ?e budu?nost biti bolja.

«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda do?e neki filistar, ?ovjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izra?unajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne pre?esto da joj nešto darujete, možda za njezin ro?endan i
imendan itd. 'Posluša li ?ovjek, onda je to uporabljiv mladi? i sam ?u ga
preporu?iti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnoš?u.»

Werther ovdje govori kako su osje?aji i razum opre?ni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osje?aje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.

«Više nisam bio ?ovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,
sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.

«Živim tako sretne dane kao što ih Bog ?uva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»

Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suo?ava sa
sudbinom, svojom željom za smrti.

«Pri?a se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
?esto tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogu?ila vje?itu
slobodu.»

Opet želja za slobodom, tj. smr?u - ?ini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osje?a sputano i nelagodno.

«Ve? sam nakanio da je ne vi?am toliko ?esto. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i sve?ano si obe?am:
sutra ?eš jednom izostati; a kad do?e jutro, opet na?em neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih o?ekivao, ve? sam kod nje.»

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i
shva?a.

«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predvi?ao. On je najpedantnija
luda što u uop?e može postojati; korak po korak, a uko?en kao stara
djevica; ?ovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može u?initinnešto na ?emu bi ibo zahvalan.»

Tu Werther pri?a o svojoj nesre?i nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi
prihvatiti Werthera jer ima druga?ije poglede na svijet i druga?iji na?in
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.

«Svaka rije? što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput ma?a.
Nije osje?ala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što ?e se dalje brbljati i kakva ?e vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako ?e se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno ve? predbacuju. Sve to od nje
?uti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosje?anja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»

Još jedan razlog samoubojstva - kada kona?no pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomo?na protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.

«Kamo želim i?i? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još ?etrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio do?i bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio
nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje liš?e žuti, a liš?e sa susjednih stabala ve? je otpalo.»

Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.

«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vra?a od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', re?e ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slaš?u smješkali užici nedužna
suosje?anja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»

Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.

«Ona ne vidi, ne osje?a da pripravlja otrov koji ?e uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
?emu taj dobro?udni pogled kojim me ona ?esto pogleda? ?esto?
- Ne, ne ?esto, ali ipak ponekad, ?emu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osje?aja, ?emu su?ut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu ?elu?»

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osje?aja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.

«Cijela silina tih rije?i sru?ila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom o?ajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje o?i, na svoje
?elo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne
umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obe?anje majci.

«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega ?u ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako uko?en pokucam na mjedena vrata smrti.»

Oproštaj od Lotte, ne žali ni za ?im, uvjeren je da netko od njih troje mora
oti?i jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sre?i
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.

Lotta
Pametna i osje?ajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero bra?e i
sestara, i za bolesnog oca. Zaru?ena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budu?nost i obe?anja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolaze?u.

«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i
bra?om. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju bra?u i sestre.

«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
re?e Lotta, ''onda ?u vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»

Albert
Lottin zaru?nik, svi ga opisuju kao pedantnog i ?estitog ?ovjeka što treba
zna?iti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.

«''Albert je ?estit ?ovjek, s kojim sam gotovo zaru?ena.»

«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njema?kog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»

«Ne mogu, me?utim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osje?ajan i dobro zna što ima u Lotti. ?ini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su
suprotnosti.

«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do odre?ene mjer, ali propada ?im je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako ?udno re?i kako je kukavica ?ovjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprili?no re?i da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je
Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povu?i okida? s kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osje?aje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uvi?a kako Lotta nikada ne?e
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pri?ali, šetali i u po?etku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.

Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno druga?ije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah isklju?io i mislim da je previše osje?ajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede ?asti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uop?e ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi

Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u po?etku je i sretan, ali kada ga sljede?i put sre?e on je nesretan i
o?ajan zbog neuzvra?ene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako ne?e biti moja,
ne?e biti ni?ija!»)

2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvra?enoj ljubavi za
Lottom

Werther je bio uvjeren da ?e ga njegova neuzvra?ena ljubav ili pretvoriti u
lu?aka ili da ?e o?ajan na kraju ubiti Lottu.

Dojam o djelu:
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosje?ajnosti, svako malo i on
se raspla?e, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo
govori o tome kako se on osje?a, kako je neshva?en, tužan, kako je život
nepravedan itd. Pomalo me podsje?a i na sapunicu i upravo zbog toga
djelo nije po mome ukusu.

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.
Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog
«pokreta genija» kojeg je predvodio njema?ki zaljebljenik u narodnu
epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema
klasicisti?kim, ali i racionalisti?kim tezama i preporu?ao je prevlast
emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno
vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman
?esto naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se
pridružilo njema?ko gra?anstvo koje se na taj na?in borilo protiv
dotadašnje francuske umjetni?ke nadmo?i, ali i privilegija u kojima je
uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu
priskrbilo njihovo ime, romanti?ari se zalažu za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i
dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.
Poklonici novog modnog krika u literaturi isti?u, pa i prepotenciraju
ljudsku osje?ajnost, a likovi im pla?u kao kišna godina tako da je ?udo što
tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva
(kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist.
Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi
genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje ve?
susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i
rada otupljuje ljudska ?uvstva, sada postaje omražena. Propagira se
?ovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s
njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost
svakodnevnice pu?ana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta.
Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dje?aka pronašao slikarsko
nadahnu?e, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobi?ajena
slika Lotte kako dijeli svojoj bra?i i sestrama kriške kruha. Werther se divi
tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje
sasvim obi?ne živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli
ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe
veoma cijeni.

Gra?ani su prikazani kao ambiciozni, probita?ni i obrazovani ljudi koji se
sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo
nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim
dijelom leže u rukama plemi?a. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo
ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim
ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazli?itijim skupovima i gozbama
pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina
da, prenemažu?i se i smješkaju?i pred sebi jednakima, uživaju u tonama
kuharskih delicija. Posljedica dugoo?ekivane premo?i gra?anstva jest
sveop?a težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za
(još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo ?esto,
zajedljivi gra?anski odnosi.

Werther pripada sloju pu?ana, a nemilostivu ruku obijesnih plemi?a osjetio
je prilikom jednog plemi?kog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg
je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i
prirodi:
?itav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobi?na forma
svojstvena modernizmu koji ve? u Goetheovo vrijeme pušta prve
korjen?i?e. U svojim se pismima Werther obra?a prijatelju, Wilhemu,
i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu.
Taj stav, usudila bih se re?i, dijeli i ve?ina ljudi koji okružuju Wethera.
Wilhem osu?uje prijateljevu pretjeranu osje?ajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan na?in razmišljanja. On kritizira
Wertherovo preuveli?avanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri.
Ne slaže se s njegovim idealisti?kim i ujedno utopisti?kim shva?anjem
samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomo?i i u dosluhu je s
njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom
oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku
službu u poslanstvu.

?ini se da ve?ina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada
besposli?arenja, pa se gubi u melankoniji i gor?ini vlastitih misli.
Njegovo shva?anje umjetni?ke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti
autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako,
nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost poti?e još ve?i bijes kod
njegovih nadre?enih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u
društvu.

Svugdje se osje?a izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu,
dok zapravo nastoji pobje?i sam od sebe i odgovornosti koje mu život
name?e, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije,
i to ga ?ini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput
bedema izdiže izme?u njega i njegove okoline spre?avaju?i ga da
normalno funkcionira me?u tzv. «obi?nim ljudima». U više navrata isti?e
koliko se neshva?enim osje?a; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili lu?acima ili pijanicama i to ga duboko poga?a.
Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi
prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tu?eg mišljenja o njemu,
iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju.
Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo me?u
svojim sugra?anima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjedna?ava s
ohološ?u. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u
?ovjeku i tu je o?it njegov djetinji nagon da promijeni svijet.
Prezire civilizaciju op?enito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i
ograni?avaju njegova intenzivna osje?anja, a time ga zakidaju za
sposobnost umjetni?kog stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka ?ista osje?anja u
njemu, lišena uobi?ajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala
Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalisti?kom percepcijom svijeta, Werther je saživljen
sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da
njegov slikarski talent proistje?e iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u
prirodi. On osje?a prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim ?ulima upija
njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode.
Isto tako, priroda je odraz njegovih osje?anja, a slika u tome zrcalu
mijenja se tijekom romana. U po?etku, u prirodi je personificiran njegov
mir i relativna uravnoteženost i ?itaju?i o njoj obuzima nas ljupkost i
svježa razigranost prolje?a. U svome po?etnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred o?ima, a i ?itatelju se doima kao da
osje?a navale ljetne vru?ine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje
ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najve?e zlo, proganja ga i
razdire i nastupa jesen. Tada po?inje ?itati Ossiana i ponire u hladno?u
opisanih krajolika. Na vrhuncu o?aja godi mu beš?utnost zimskih krajolika,
tako?er iz Ossianovih djela, i tada donosi kona?nu odluku o napuštanju
ovozemaljskog svijeta.

Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima.
Nadahnjuje ga, a ?ini mi se i tješi struktura patrijahalnog na?ina života iz
razdoblja antike. Svi?a mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su
ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i me?usobno.
Juna?ke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga
u?vrš?uju?i njegov idealisti?ki svjetonazor. Prirodu gleda o?ima anti?kih
umjetnika trse?i se da u njoj prona?e sklad kojeg ne može prona?i u sebi
samom:

«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno na?i u svome Homeru. Koliko
sam puta njime smirio uzavrelu krv!»

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje
?itati Homera. Sada se posve?uje prou?avanju Ossianovih melankoni?nih i
hladnih opisa pejzaža. Ošamu?eno guta pri?e o nemogu?im pozicijama u
koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava
poreme?ene odnose me?u njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugo?aj
izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osje?anjima.

«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me
ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u
magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjese?ini koja u sumraku
svjetluca.»

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosje?ajni romanti?ar koji se rado prepušta svojim
istan?anim ?uvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i
razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna bilj?ica.
Njegova umjetni?ka duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na
licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju.
Slikarski talent u skladu je s njegovom osje?ajnom osobnoš?u i izvrstan je
Goetheov pe?at Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je ?ovjekov instinkt, koji kod gra?ana ?esto mutira ili biva
zanemaren. Werther je taj «zov divljine» is?eprkao iz najintimnijih kutaka
svoga srca, ?ak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno.
Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama,
dok se Wetherova trenuta?na osje?ajna stanja odražavaju u prirodi u vidu
godišnjih doba koja on do?arava opisuju?i razne pejzaže u svojim
pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim,
materijalisti?kim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost
romanti?arskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko
zaslijepljen da ne uvi?a da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa
manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema
krajnostima. Kategori?no negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ograni?avaju njegov umjetni?ki virtuozitet kao i
civilizaciju koja name?e takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve
vrste. Zapravo je prili?no svojeglav i postupa instinktivno i hirovito,
bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomo?i.
Smatra se neshva?enim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za
svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu
mu?enika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to ?ini jedinstvenim.
On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osje?a neshva?enim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost.
Nije?e odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na
druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najve?i problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu
fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjedna?ava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu
genijalnost nazivaju ludoš?u i likuju nad njegovom nemo?i da se afirmira u
društvu. Ne shva?a osnovno na?elo preživljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Brane?i svoje utopisti?ke stavove, ?esto je u sukobu s
okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno
?ini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava
kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra neto?nom i, stoga,
uvredljivom. To je ?ovjek na kraju puta sazrijevanja ?iji entuzijazam
postupno blijedi jer postaje bolno svjestan ?injenice da ne može
promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati.
Tada kona?no umire dijete u njemu i on pada u apsolutno bezna?e.
Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome
i sam ?ovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te
se u njemu ra?a pomisao o samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u ?injenicu da je poseban te
žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosje?na osje?anja i
misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle,
onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost,
ve? se zanosi grdnim zabludama da ?e se sve riješiti samo od sebe,
dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove o?aranosti Lottom
možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama
dovoljno sli?an meni da u njemu mogu voljeti sebe.»
Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko sli?na da ga razumije,
ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, ve? da ga
zadivljeno promatra i sluša hrane?i njegov ego. On je maksimalno
idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog ?ega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava na?in na koji
ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osje?a važan i potreban.
Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne
žele?i razmišljati o mogu?em ishodu te nesu?ene ljubavi. Odatle onaj
snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina kona?no uspjela
prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je ?injenica; dakle – netko
mora napustiti mjesto zlo?ina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eteri?no
bi?e i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaru?nikom Albertom prili?no
dobro upoznao, ?ak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom,
unato? pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopa?ena logika navodi ga
na zaklju?ak da je on tu suvišan i odlu?uje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osje?ajnost i nemogu?nost
adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogu?ila opstanak.
Na sli?an je na?in doživljavao umjetnost, gdje stvara isklju?ivo prema
vlastitom naho?enju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osje?aja dovela
je njegov živ?ani sustav do preoptere?enja i na kraju gubi sposobnost
zdravog rasu?ivanja i zapada u bezna?e te jedini izlaz vidi u smrti.