Tema: Ivo Andrić - Na Drini ćuprija - Lektire

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

IVO ANDRI?: NA DRINI ?UPRIJA

Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

IVO ANDRI?: NA DRINI ?UPRIJA

Bilješke o piscu:
Ivo Andri? jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca,
ro?en 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj katoli?koj obitelji,
a umro 1975. u Beogradu. Djetinjstvo provodi u Višegradu gdje i završava
osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Be?u
i Krakovu da bi 1924. u Grazu doktorirao disertacijom «O duhovnom
životu Bosne pod Turcima». Bio je ?lan «Mlade Bosne» te za vrijeme prvog
svjetskog rata biva zatvoren. Nakon prvog svjetskog rata 1918. sa još
nekoliko književnika u Zagrebu pokre?e ?asopis «Književni jug».
U razdoblju izme?u dva rata je u diplomatskoj službi, a kada po?inje drugi
svjetski rat povla?i se u Beograd gdje se za vrijeme okupacije ne sudjeluje
u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi
predsjednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio
priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uru?ena Nobelova
nagrada za književnost.

Ivo Andri? je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andri? svoje
književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant 1911. kada
objavljuje prve stihove u ?asopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i
ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika»
(1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana
faza (prijeratna) zapo?inje upravo 1911. i traje do 1920. U toj fazi
prevladavaju poezija i poetska proza, a djela stvorena u toj fazi su zbirke
pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju
izme?u dva rata se okre?e isklju?ivo prozi te objavljuje zbirku
pripovijedaka «Put Alije ?erzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom
«Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne
turske i austrijske vlasti. Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane
«Na Drini ?uprija» (1945.), «Travni?ka hronika» (1945.), «Gospo?ica»
(1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove
pripovetke» (1948.), «Pri?a o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»
(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristi?ki rad bavio se i
publicisti?kim i esejisti?kim radom.

Danas, ali i prije se povla?i pitanje narodne pripadnosti Ive Andri?a
(prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se
oko Andri?a množile nejasno?e i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u
jugoslavenstvu zbog vjernosti mladena?kim idealima, ili zbog karijere, ili
zbog ?ega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu
jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg
od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u
nekom povoljnom trenutku, koji me?utim nije doživio? Je li se 1941.
zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do
?ega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije
došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te
namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da ?e tijek doga?aja
opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se o?ituje o
tim pitanjima, Andri? kao da je još i poticao, da takvih nejasno?a i
kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o
njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova
djela. Ve? je njegov be?ki «hommage» Matošu nosio klicu razo?aranja, i to
upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije
prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu,
odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazo?an u srpskom književnom
životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i
leksi?ko-sintakti?ki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane
radove - pjesme, novele, ?lanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama
u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragi?nim osje?ajem života
(«Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije ?erzeleza» i prva knjiga
«Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni ?lanci i
kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljede?a njegova knjiga, tako?er
pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i
srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne
dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova djela:
romani «Na Drini ?uprija», «Travni?ka hronika» i «Gospo?ica», pa «Nove
pripovetke» (1948.), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman
«Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja
izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.

O djelu:
Samo djelo «Na Drini ?uprija» je sastavljeno od dvadeset i ?etiri pri?ice,
poglavlja, koje iako nisu tematski povezane ?ine jednu savršeno ispri?anu
pri?u jednog malog mjesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do
po?etka prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapo?inje dugim
geografskim opisom Višegradskog kraja i navo?enjem više legendi o
nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju
krš?anske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom
mitu, a legende su paralelne tj. imaju krš?ansku i muslimansku verziju.
Taj most («?uprija») ima vrlo važnu ulogu u životu mještana Višegrada.
On ne samo da spaja dvije obale rijeke ve? ?ini Višegrad prometnim
?vorištem i daje mu glavno mjesto za okupljanja («kapija»). Na po?etku
djela nam se daje uvid u djelo i šta nas o?ekuje. U drugom poglavlju se
opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak
život na tom podru?ju pod Turskom vlaš?u. Naime prije mosta se prelazilo
pomo?u skele koja nije vozila redovito ve? je ovisila o volji skelara
Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogu?nost
prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. ?im se
rijeka zamuti i poraste preko odre?ene granice skela ne vozi. Kao što
znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa
tako i Bosne, upravo jedan takav ?ovjek iz Bosne je dospio na visoku
službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budu?i da mu je u sje?anju
ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolovi? (vezir) je odlu?io
da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze
stru?njaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik
Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov ?ovjek koji ?ak i najmanju
grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako
je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su
bivali prisiljeni da kulu?e (tlaka), ?ak su i prolaznici morali ostajati dan dva
i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smještaj i uvjeti za
rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su
ostajale neobra?ene. Ovo sve je rezultiralo pobunom me?u radnicima,
naravno ne otvorenom i izravnom ve? tihom i možemo re?i gerilskom
sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se
samo dvoje odvažilo nešto u?initi kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih
je bio i srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila
brodarica neda da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepri?avao tu
pri?u te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari
pod pritiskom zapovjednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od
straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi.
Radislav je okrutno mu?en ne bi li izdao pomaga?a, ali on ga ne izdaje te
biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mu?enja.
Nakon nekog vremena je Abidagu zamijenio Arifbeg jer je vezir otkrio
kako Abidaga nije pla?ao radnicima te da je samim time okrao njega.
Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili
bez ve?ih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet
godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na
mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji
se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave
i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu,
no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i ?vrst bez obzira na
nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one
kada brak izme?u Fatime Avdagine i Nailbega Hamzi?a biva dogovoren,
unato? Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada ne?e udati za Nailbega,
ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i ska?e u rijeku te
tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja
je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira
Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju
otpor, ali prisiljeni na povla?enje prelaze preko mosta i Alihodža
Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrije?anja i protivljenja vo?i
bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom
završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku.
Tu zapo?inje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta,
Austrijska okupacija je naime pokazala pozitivne posljedice svih promjena
što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine.
To su red, ?isto?a, gra?evinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna
sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti,
za razliku od isto?nja?ke "pravde" izražene uzre?icom «kadija te tuži,
kadija te sudi». Roman se bavi pri?ama obi?nih ljudi i njihovim životima
te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od doma?ih ljudi do
Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj
Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati
hajduk Jakov ?ekrlija je lukavo uz pomo? djevojke uspio nasamariti
stražara i prebje?i u Srbiju. Nakon toga se osramo?eni vojnik ubija.
Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom
željeznice nam govori o na?inu provo?enja vremena u ono doba te o
zamjeni stare i male doma?e birtije sa velikim prostorijama za opijanje i
javno kockanje (prije je kockanje bilo zabranjeno). Lotika koja je sama
stvorila sve što ima je prava samostalna i odlu?na žena novog doba.
Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava
ro?ake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje
zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposli?are. U jednoj od epizoda
se pojavljuje ponovno ve? ranije spominjani ?orkan koji radi sve i svašta
za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imu?nijih gazdi opijaju i
ismijavaju. Tu se tako?er manifestira narodni element jer je prije bilo
nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju.
Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa ?ak i pleše po
ogradi. Kada se ve? poprili?no djece iz Višegrada školuje vani (Zagreb,
Be?, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i
nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija
izme?u nekoliko mladi?a Herak (socijalista), Stikovi? (nacionalista) koji
piše ?lanke za ?asopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr.
Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju,
idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine,
ali tako?er i Srbije i Hrvatske. Izme?u Stikovi?a i Glasi?anina se još javlja
sukob oko djevojke Zore koja je u?iteljica u školi u Višegradu, taj sukob
po?inje kada Stikovi? zava?a Zoru iako zna da i Glasi?anin koji se ne
školuje nego ve? radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve
Platonska i naivno dje?ja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovi?
vra?a na fakultet se Glasi?anin i Zora mire. Tako godinu dana život te?e
bez ve?ih i naglih promjena. Sljede?e godine po?etkom ljetnih praznika se
ponovno vra?aju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz
Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda I. o kojem
ljudi saznaju tijekom jednog nedjeljnog plesanja i igranja na polju, dakle
nevini ljudi su odmah po?eli ispaštati tu?u krivicu. S po?etkom rata svi
bježe van Višegrada jer je most strateški važan te srbi granatiraju naselje.
?ak je bilo kasno i za Glasi?anina i Zoru budu?i da on izabire rat na
srpskoj strani. Jedino Alihodža, naj?eš?e spominjani lik romana, ostaje u
naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on
svjedo?i gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u
stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu ku?i umire od sr?anog
udara. Sa njime umiru i stari na?in života i stare vrijednosti budu?i da ih
on simbolizira i zastupa.

Zaklju?ak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prili?no
jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih
elemenata, od pjesama i legendi do obi?aja i svjetonazora. Velika važnost
se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne
teme i odre?ene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je
naravno most. Most nam simbolizira ?vrsto?u, neprolaznost i postojanost
usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika
Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i
bezna?ajan te se to isti?e u ?estim i pomno izabranim trenutcima ljudske
nevolje. Roman obiluje realisti?kim opisima situacija, ljudi, pejzaža i
interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava
na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su tako?er i
reprezentativni npr. Abidaga - tursko nasilje i brutalnost, Lotika - moderna
žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovi? - jugoslavenska revolucija,
novi ideali, ?orkan - nevin ?ovjek ali vrlo nesretan i siromašan,
Alihodža - glas razuma kod muslimana i moralni vo?a, i dr.
Važna ?injenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim doga?ajima i da
on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je djelo nepristrano nam
pokazuje nekriti?nost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca.
U cijelom romanu se osje?a pravilnost konstrukcije te slijeda doga?aja uz
poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenuta?nim.
Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razli?itih kultura, vjera i
naroda dok me?u njima u stvari vlada antagonizam. Najve?i je sraz dvaju
civilizacija, isto?ne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina
nepromjenljiva, vje?ita to?ka na kojoj se napetosti i komešanje što ra?aju
sukobe (na nivou likova i na nivou država) osje?a i vidi jasnije nego
drugdje.

Meni se ovo djelo vrlo jako svidjelo jer na specifi?an i nadasve originalan
na?in svjedo?i o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi
vjerni opisi i vješto i postepeno uvo?enje ?itaoca u radnju, naime ?itaju?i
ovo djelo ?italac vrlo lako shva?a situaciju i okolnosti zahvaljuju?i
Andri?evom pristupa?nom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene
ostavile najja?i utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andri? predstavlja
stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik
dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi
(19.) otkriva zalu?enost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su
osu?ene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za
individualnoš?u i o?uvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve
dana prvog svjetskog rata na tom podru?ju, opis tih doga?aja se vrši
pomno izabranim rije?ima koje dopiru do same srži osje?aja
bespomo?nosti i o?aja koji vladaju u nevinu narodu ionako ve? napa?enom
i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom djelu dalo još puno toga re?i jer je ono jedno
od tih nikada do kraja izanaliziranih i raš?lanjenih umjetni?ko-povijesnih
ostvarenja.