Results 1 to 2 of 2

Thread: Honore de Balzac - Eugenie Grandet - Lektire

  1. #1
    super moderator ludi_dennis's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Posts
    1,403

    Default Honore de Balzac - Eugenie Grandet - Lektire

    Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

    HONORE DE BALZAC: EUGENIE GRANDET



  2. #2
    super moderator ludi_dennis's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Posts
    1,403

    Default Odg: Honore de Balzac - Eugenie Grandet - Lektire

    Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

    HONORE DE BALZAC: EUGENIE GRANDET

    Kratki sadržaj:

    U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: ?i?a Grandet, njegova k?i Eugenie, gospo?a Grandet i služavka Nanona. U ovoj mra?noj i sjetnoj ku?ici svaki dan je sli?io prethodnom, svaki trenutak bio je ve? preživljen. Grandet ?ije bogatstvo nitko nije znao to?no odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i k?er pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove ve? su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

    Jednog dana na Eugenin dvadeset tre?i ro?endan svu ovu pomalo dosadnu kolote?inu poremetio je mladi Charl Grande, njezin ro?ak kojeg je otac iz
    Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta ro?akovom nesre?om polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla ?ista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vje?nu ljubav koju je ona svim svojim bi?em prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom ro?aku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog ro?endana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u me?uvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s k?erkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospo?a Grandet je umrla.

    Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao k?er sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i ?ežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov na?in života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjen?anje s k?erkom markiza D’Obriona. Dotu?ena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj ku?ici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.

    Analiza likova:

    ?i?a Grandet:
    Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osje?aja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i ?eka, a zatim zgr?e svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, ne?ovje?an i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glume?i i pretvaraju?i se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

    “Tjelesno Grandet je bio ?ovjek visok pet stopa, zdepast, ple?at, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih ?ašica i širokih ple?a; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; o?i su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo ?elo, puno popre?nih bora nije bilo bez zna?ajnih ispup?enja; njegova kosa žu?kasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”

    “Svoje misli kazivao je obi?no kratkim pou?nim re?enicama, koje je izgovarao blagim glasam. ?etiri re?enice, to?ne kao algebarski obrasci, obi?no su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ?emo.”

    Eugenie Grandet:
    K?i starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se ?ežnji da ?e se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona ?e se suprotstaviti ocu, ste?i ?e ?vrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povla?i, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razo?arenjem i velikom tugom, povu?eno i skromno sa sitni?arskim navikama svog oca.

    “Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obi?no djevojke gra?anke, ?ija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je li?ila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona krš?anska pitomost koja prepora?a ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, ?elo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a o?i sive kojima je njen ?edni život, ogledaju?i se sav u njima, davao osobiti sjaj.
    Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile meko?u kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj ?ist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

    Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, ?ije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Puna?ke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile ?ovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ni?eg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uo?iti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom ?isto?om, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite o?i koje je našao Rafael, one ?edne crte lica koje su ?esto proizvod mašte, ali koje samo krš?anski i smjeran život može o?uvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu uro?enu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim ?elom cijeli svijet ljubavi, a u kroju o?iju, u položaju trepavica, ne?eg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, li?ile su na linije vidika, tako blago povu?ene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetloš?u kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je ?ar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privla?ila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”

    “U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sre?u u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, ?ije je prezreno vrije?ano srce vje?ito patilo. Rastavljaju?i se radosno sa životom ova je majka žalila svoju k?er što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vje?itu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred o?ima svoga ro?aka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljaju?i izme?u nje i sebe ?itav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pri?inila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sre?i gube?i svoju snagu, a ne dobivaju?i u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvla?i osje?anja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slu?aju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je po?ela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomo? ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomo?u ljubavi, pomo?u religije, pomo?u svoje vjere u budu?nost. Ljubav joj je objašnjavala vje?nost. Njeno srce i evan?elje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i no? provodila sva predana ovim dvjema beskona?nim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povla?ila se u samu sebe, zaljubljena i misle?i da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kov?eži?, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnoš?u uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpo?ela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”

    “Eugenie ide na nebo, pra?ena ?itavom povorkom dobro?instva. Veli?ina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osje?anja moralo je, dakle, biti podvrgnuto ra?unima ljudske sebi?nosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osje?ajima žene koja je bila oli?eno osje?anje.”

    “Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”

    Charl Grandet:

    Neo?ekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdi?inog brata prekida se jednoli?ni život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i ugla?enoš?u, ali i nesre?om (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vje?nu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljaju?i svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.

    “Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo rije?ju koja je u to vrijeme kazivala naro?ito savršenstvo neke stvari ili nekog ?ovjeka.”

    “Charl je ponio, dakle, najljepše lova?ko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”

    “Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA ?ovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”

    “Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta nau?ili da sve radi s ra?unom, dijete koje je ve? bilo starac pod maskom mladi?a. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj ve?ernjoj zabavi, u?ini mislima i rije?ima više zlo?ina nego no što se u?ini zlo?ina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najve?e ideje, u kome se ?ovjek u kome se ?ovjek smatra pametnim ukoliko ima to?no gledište; a tu imati to?no gledište zna?i ne vjerovati ni u što, ni u osje?anje ni u ljude, pa ?ak ni u doga?aje; tu se izmišljaju lažni doga?aji. Charl je bio ?ovjek op?e omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osje?aja.

    Gospo?a Grandet:
    “Gospo?a Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima r?avo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko ?elo, krupne o?i i na prvi pogled nešto malo sli?nosti sa osušenim vo?em, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u naslje?u donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisu?a franaka, vje?ito osje?ala tako duboko ponižena, zavisnoš?u i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad u?inila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrije?ao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospo?a Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obi?no trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamu?nu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz ku?e, obu?u je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”

    Velika Nanona:
    Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u ku?i koja se može i usu?uje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

    “Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”

    “Zanju?i da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih ple?a, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporo?na ?ednost.
    Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala ?lan porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”

    O djelu:
    Eugenie Grandet tragi?an je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih ?lanova i njihov život. Glavni i najtragi?niji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom straš?u za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela sku?enih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokreta? radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje k?eri i svoje bolesne žene.
    Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog ?ime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na po?etku Balzac mra?an i melankoli?an dom sumorne doga?aje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.

    “U izvjesnim selima ima ku?a ?iji izgled ulijeva tugu sli?nu tuzi koju izazivaju najmra?niji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”

    Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Ina?e, pri?a je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i ?ije su o?i povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske mo?i, sastavljene u službu li?nosti. On se oslanja na dva osje?anja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shva?ena samoživost, neprekidno svjedo?anstvo stvarne nadmo?nosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebi?nosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog ?ovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko prora?unat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao pou?nim re?enicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema ma?ke kod ku?e miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obi?no su glasili: ne znam, ne mogu, ne?u, vidjet ?emo (“Imao je ne?eg sli?nog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda sko?iti na njega ; zatim je otvarao ?eljusti svoje kese, uvla?io u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodi?an.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).

    Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju k?er je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu o?insku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja ?inilo se je kao da ju je “an?eo molitve pro?istio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bi?a utjecao je mada sporo na starog lihvara ?iji je karakter ostao kao od bronce.”

    Eugenie Grandet bila je plaho, nježno bi?e, “nije imala ni?eg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uo?iti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romanti?nu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:

    (“ Tisu?e zbrkanih misli ra?ale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sun?ani zraci. Nju najzad obuze ono neodre?eno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobi?nog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim liš?em, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budu?nost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvije?e, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvu?nom dvorištu padaju?i s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primje?uju?i da vrijeme prolazi. Zatim nai?oše burni duševni pokreti.”).

    Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz ?itav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi”. “Za njega, za njega”, govorila je u sebi, “podnijeti ?u sve muke ovog svijeta”. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova ?ista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja po?etak jedne pri?e o tragi?noj sudbini djevojke kojoj je “prolje?e ljubavi” po?elo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješ?uje svoje skoro vjen?anje s k?erkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povla?i, obara glavu i sje?a se rije?i svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav an?eoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj ku?ici sa sitni?arskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine”. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.

    Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristi?ne i realne likove, gotovo “?udovišta” ?ija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim o?ima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesre?e. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomi?no gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad sve?enik prinese njegovim usnama zlatno raspe?e da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgr?e, da miluje i prevr?e svoje zlato.”), a kod njegove k?erke ?ežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi pre?i od svega. SVEGA je bio on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredoto?ena je na njihove pohote jedino gospo?a Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utje?e op?enito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osje?anja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povu?enost njihova života ?inila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu li?nosti, ?iji je život bio isklju?ivo materijalan.”

    Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Drži?a (“Za posljednje dvije godine naro?ito se poja?ali njegovo tvrdi?enje, kao što ja?aju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi ?iji je život bio posve?en jednoj glavnoj ideji, njegova osje?anja naginjala su naro?ito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdi?enje. On želi umrijeti kraljevski, drže?i do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na samrti kada hvata zlatno raspe?e karakteristi?an je doga?aj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.

    Ovaj roman ima ?vrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slu?aju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogu?uje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznena?enja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih ku?a i stanovnika ne može se o?ekivati radost ve? samo tuga ( “U tim ku?icama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uo?io blijed i hladan pogled kakve nepomi?ne li?nosti ?ije se upola redovni?ko lice pojavilo na prozoru kad bi se za?uli nepoznati koraci”). Nosilac jedne fabule sam je ?i?a Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.

    Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne re?enice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg ?ovje?anstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budu?i život, na koju se društvena zgrada oslanja ve? osamnaest stolje?a. Danas, danas je mrtva?ki sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budu?nost, koja nas je ?ekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Do?epati se svim mogu?im sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mu?iti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vje?itog blaženstva, to je danas op?a misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa ?ak i u zakonima koji pitaju ?ovjeka: “Što pla?aš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što ?e biti od ove zemlje.” (“Nevolja ra?a jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).

    Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomo? kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.


Similar Threads

  1. Lektire na zanimljiv način
    By Annabel Lee in forum Književnost
    Replies: 10
    Last Post: 07. 10. 2010, 23:27
  2. Hasanaginica - Lektire
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 1
    Last Post: 02. 01. 2009, 23:14
  3. Honore de Balzac - Otac Goriot (Čiča Goriot) - Lektire
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 2
    Last Post: 30. 12. 2008, 10:54
  4. Biblija - Lektire
    By bubac in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 1
    Last Post: 27. 12. 2008, 14:46
  5. Replies: 0
    Last Post: 25. 12. 2008, 19:06

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •