Results 1 to 2 of 2

Thread: Milutin Cihlar Nehajev - Bijeg - Lektira

  1. #1
    administrator bubac's Avatar
    Join Date
    Aug 2007
    Location
    Zagreb, okolica
    Age
    28
    Posts
    2,084

    Default Milutin Cihlar Nehajev - Bijeg - Lektira


  2. #2
    administrator bubac's Avatar
    Join Date
    Aug 2007
    Location
    Zagreb, okolica
    Age
    28
    Posts
    2,084

    Default Odg: Milutin Cihlar Nehajev - Bijeg - Lektira

    Cesarica.net Lektire - Popis svih besplatnih LEKTIRA

    Bijeg, Milutin Cihlar Nehajev

    Bilješke o piscu:
    Milutin Cihlar Nehajev ro?en je 1880. godine u Senju, u doseljeni?koj ?eškoj obitelji. Njegov otac kao u?itelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Poli? iz ugledne kraljevi?ke obitelji. Gimnaziju je poha?ao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Be?u, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramati?ar, književnik i kazališni kriti?ar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac. U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj ?lanaka). Zanimao se i za hrvatsku politi?ku prošlost. Nehajev pripada ?elnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejisti?ko-kriti?kim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do zna?ajne defabularizacije, pri ?emu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme ?ovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

    Mjesto radnje:
    Trst

    Vrijeme radnje:

    Krajem sije?nja 1909. godine

    Tema:
    Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti

    Analiza likova:
    ?uro Andrijaševi? je mladi daroviti intelektualac koji studira u Be?u da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno sna?i u konkretnim društvenim prilikama, ve? je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragi?ni nemir modernog ?ovjeka. Propast talentiranog ?ovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, ve? je samo tragi?an finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlaš?u misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosje?nu li?nost, zamišljen je kao izraz tragi?nih nemira modernog ?ovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u naslje?e, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnoš?u ispuni život.

    Bartol Andrijaševi? je ?urin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lu?kog kapetana u Kraljevici.

    Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je ?uru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

    Teta Klara je ukazivala da ?e od ?ure postati veli?ina i da se od maj?ine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da ?e od dje?aka biti ili nešto ili ništa.

    Zora Marakova bila je k?i doseljenog ?eha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim na?inom op?enja za?arala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

    Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporu?ali ?uri, darovita, završila gimnaziju, nau?ila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim o?ima.

    Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teško?ama.

    Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk ?inili su crvenu, dosta ?elavu glavu karakteristi?nom. Bijele, vodene o?i i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego ve?i dio svog vremena provodi u kr?mi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u kr?mi, što je bila prostija, ja?e ga je dojmila. Bio je uman ?ovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaklju?iti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim obi?ajima kada se nazdravljalo.

    SADRŽAJ:
    Mladi daroviti intelektualac ?uro Andrijaševi? je iz mjesta studiranja putovao ku?i, pa se tako prisje?ao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisje?ao se mirnih dana i ?a?kih obi?aja kada se kretao izme?u mjesta stanovanja, sveu?ilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Be?u i kada bi zapao u tromost, ne brinu?i se ni na što i ne odgovaraju?i na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Be?u se govorilo da je svaki ?ak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o besku?ništvu i vje?nom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispra?ali Hrabarovi na put u Be?. Dok je ?ekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaru?nici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. ?uro je odgovorio i mu?io se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da na?e pravih rije?i. Njemu se pri?injalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada ne?e mo?i dosti?i. Hvata ga strah da ?e u onom drugom svijetu na?i nešto nepoznato i novo na što se ne?e mo?i priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo vi?ao, koji je na kratko dolazio ku?i i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijaševi? je dobio službu lu?kog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. ?im je sin dorastao do pu?ke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe ?acima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospo?a Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševi?evo ponašanje.
    Putuju?i dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno ra?unali da ?e kao doktor do?i i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da ?e oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara ?e imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu ku?u, a svi su mislili da ?e iza njega ostati imetak. Andriješevi? je sve svoje misli izražavao rije?ima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odga?a stvar i da o tome ovisi njena sre?a. Prisjetio se da je u tre?oj godini sveu?ilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, ina?e pred ljudima sve mora ostati tajno. Predo?io si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu pla?u i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske pla?e su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budu?oj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još ja?e se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima po?eli izlaziti neki ?urini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna budu?a veli?ina. U Vijencu je izašao njegov prvi ve?i rad i svi su se ?udili formalnoj savršenosti koju je imao taj po?etnik. Op?inila ga je želja za slavom i prvi književni?ki uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
    Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u ku?i strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospo?icu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladi?i ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospo?ica Zora i poslije par susreta ?uro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobi?no. Njegov pojam o ženi kretao se izme?u dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevoj?ica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim na?inom op?enja za?arala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. ?uro je iz po?etka osje?ao neku antipatiju prema njoj i nije mu se svi?alo što ona tako muškara?ki govori i radi. Instinktivno je osje?ao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. ?uro je Zori ?itao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. ?uro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav ?ar naglo ro?ene ljubavi.
    Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i ?uro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Be? da se upiše na sveu?ilište. Osje?ao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu rije?. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinju?i je i u isti mah strašno i samilosno žale?i. U velegradu se Andrijaševi? preobrazio u drugog ?ovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi do?e pokajanje. ?ekao je danima ne?e li od Zore do?i nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osje?ao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razo?aranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabi?em, koji je uzmakao kada je došao ?as ozbiljnih obaveza.

    Izmu?ivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti na?ine da sam sebe ponizi još gore, misle?i da više nije vrijedan života. Osje?ao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim ?a?kim društvima i došao na glas pokvarenog ?ovjeka. Nije se javljao ku?i boje?i se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, nepla?eni ra?uni, dugovi. Uloga o?ajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz no?i u no?, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.

    Ipak je otišao ku?i i majka i stric Toma su o?ekivali da ?e im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Be?u. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
    Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mu?ilo. On mu je rekao da je proživio normalno razo?aranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književni?ki rad. ?uro je poslušao savjet i tre?u godinu studija upisao u Zagrebu. Po?eo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u ku?u višeg ?inovnika Hrabara, bolje re?eno u ku?u njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osje?aj ga je odveo dalje od o?ajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevi?anstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primje?ivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza izme?u njih dvoje sve se više stezala i ?urino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve ja?e i hrliti njoj u susret. Ipak je ?uro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga ?ini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni ?ovje?e usu?uješ kao zlo?inac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u ?ijim stihovima je ispri?ao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da ?e Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zlo?in što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagra?ena na ogromnom razo?aranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
    Tako je ?uro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik doga?anja. Slu?ajno je u novinama pro?itao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, u?iteljica više pu?ke škole premještena na višu djevoja?ku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao u?iteljica, odgajaju?i djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to mu?i. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio o?ajan nakon doga?aja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhisti?kom mišlju o ubijanju samoga sebe (nad?ovjek sam sebe žrtvuje, odri?u?i se ?ovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Dikli?evu k?er, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u ra?unici. Tošo je u?itelj sa stalnom pla?om i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sre?a, ako se ima hrabrosti.

    Došlo je pismo kojim ?uru pozivaju Hrabarovi da do?e. No gospo?a Hrabar zna da ?uro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako ?e prote?i godine, a Vera ?e biti u dvadeset osmoj i nema više ?ekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospo?a mama nije znala da je ?uro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan ve? ?etiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijaševi? nije bio ?ovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shva?ao svoje rije?i. Kod Vere rije? «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osje?aje tuma?ila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s ?urom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. ?urine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena k?erka pomalo dobiva navike gospo?ice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju k?er vidjeti kao sretnu mladu gospo?u, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod ku?e nau?ena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budu?nosti. Gospo?a Nina je odlu?ila da ne popusti i svoju k?er oslobodi od upliva Andrijaševi?a. Majka se sjetila kako se obe?ala ?aku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može re?i da ga nije briga i onda ?e draga k?erka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.

    Andrijaševi? je stigao u ku?u Hrabarovih gdje mu je gospo?a govorila da je njena k?er za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj ku?i suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budu?nosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osje?aji, pretvara te u drugog ?ovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledaju?i sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, o?aj, lakovjernost, sulude snove.

    Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pro?ita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je o?ekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osje?aja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemo?i živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osje?aju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malogra?anski život. Preporu?ili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od pla?e koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, do?u brige i oskudijevanja i gotov glad. ?ežnja za Verom morila ga je ja?e nego ikada. Sve je više osje?ao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obe?avši da joj se ne?e približiti dotle dok ne položi ispite. Uvi?ao je da ?e do tada pro?i više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razo?aranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve ja?e. Pomisao da ?e Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uvi?ao da ne može sada, a ne?e ni kasnije mo?i držati se na površini sa pla?om koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo bi?e, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shva?ala njegove potrebe, jer je on sad kona?no stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shva?ala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više ra?unati na i?iju pomo?, jer ima svoje zaposlenje i prima pla?u. Zato je odlu?ila Tominu ku?u sa nešto gotovine pokloniti opati?kom samostanu, za ?eka ?e je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti ?itati vje?nu misu za spas njene duše. Po?eo je prekoravati sebe za taj doga?aj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je ku?a poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.»

    Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da do?e. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemo?i. Slabost, gotovo o?aj, zahvati mu ?itavu dušu. Andrijaševi? se u svojim osje?ajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani ?ovjek prisje?ao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. ?uro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se ?inilo da to ne?e mo?i izdržati i da ?e poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su tako?er u teškoj situaciji sa ve? založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Tre?i dan je ?uro nakon uzaludnog tr?anja, ponižavanja i muka, postao sasvim apati?an. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ni?im rastresti. No?i nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne isti?e bijedu, naglasio je da preko ferija mora u?iti za ispit, te je pisao rije?i ljubavi koje mu se nisu tako ?esto izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga tre?i dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospo?a Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i o?ekivanja.
    Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila de?ka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova u?iteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.

    Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema u?iteljicama Darinkom i Minkom. ?uro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i prire?ivali su ?a?ke zabave. ?aci su u njemu vidjeli poštovana pisca i ?ovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
    U zagreba?kim dnevnicima izi?e poziv ?a?ke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima prire?iva?a. Iz toga nastane ?itava bura negodovanja protivne stranke koji ho?e rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budu?nosti. Afera he ?uru zaboljela i rasrdila, te odlu?i da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati doga?aj. Središte borbe je bilo izme?u žaba i miševa. U prvom ?inu je išlo lako sa navalom ruganja, a u tre?em ?inu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malogra?anskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
    Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da ?e ga vidjeti i Vera, ali kada je pro?itao nepovoljne kritike , jako se razo?arao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rje?e i sve više se opijaju?i.

    Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu k?er i da mu vra?a njegova pisma natrag i da to isto on u?ini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
    ?uro je zapao u još ve?u depresiju govore?i: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne svi?a, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod ku?e su ga mu?ili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hla?ama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizi?kom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog u?itelja.
    Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u kr?mi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobje?i.
    Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

Similar Threads

  1. VIDEO: Život u azilu - bijeg od domovine
    By N3ssaya in forum Vijesti
    Replies: 0
    Last Post: 25. 12. 2009, 08:21
  2. August Šenoa - Prosjak Luka - Lektira
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 2
    Last Post: 25. 11. 2009, 17:05
  3. Milutin Cihlar Nehajev - Vuci - Lektire
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 1
    Last Post: 07. 01. 2009, 23:00
  4. Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti - Lektira
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 2
    Last Post: 07. 01. 2009, 16:17
  5. Višnja Stahuljak - Don od Tromeđe - Lektira
    By ludi_dennis in forum Lektire - Besplatni download
    Replies: 1
    Last Post: 31. 12. 2008, 00:43

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •